XII. nedjelja kroz godinu, godina C
Evanđelje: Lk 9,18-24:
Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist –- Pomazanik Božji!«
A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«
A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.«
Homilija:
Najteža borba jest ona protiv grijeha. To je nutarnje zlo koje zahvaća srca ljudi te se odatle širi i razara međuljudske odnose, cijelo društvo. Takvo zlo, kada se s njime ozbiljno ne obračunavamo, lako stvori zle navike, loš mentalitet, pretvori se u nešto uobičajeno i normalno te čovjekom i društvom potpuno ovlada. Kako odstraniti grijeh iz srca ljudi i naroda? Tek Božji zahvat može to omogućiti. Prorok Zaharija predviđa da će pogled na Probodenoga biti izlaz (prvo čitanje). Bog će po njemu otvoriti izvor milosti za svoj narod. Kršćanstvo u tome vidi nagovještaj Isusove otkupiteljske žrtve na križu. Ona je zalog konačne i potpune pobjede nad zlom.
U to vrelo milosti ulazi se krštenjem, piše sv. Pavao (drugo čitanje). Potrebno je krstiti se u ime Isusa Krista. Krštenje je ulaženje u otajstvo Isusova života koje nas čini istinski slobodnima i sposobnima živjeti naše ljudsko dostojanstvo. Zato u Kristu nema više nikakvih nepravednih razlika i podjela. Nema više: Židov – Grk, rob – slobodnjak, muško – žensko… Svi smo u Kristu Isusu jedno, baštinici njegovih obećanja. A to je najvažnije obilježje za nas ljude. Međutim, krštenje nije samo formalni čin, nego trajno opredjeljenje za Krista. Krstiti se znači nasljedovati Isusa u čije se ime krštavamo.
Što znači opredijeliti se za Isusa? Što to sa sobom donosi? To nam otkriva današnji evanđeoski odlomak poznat kao Petrova vjeroispovijest. Ovom razgovoru Isusa s učenicima prethodilo je čudesno hranjenje mnoštva u pustinji. Učenici su puni oduševljenja. Međutim, uspjeh i slava nije Isusov put. Ne barem onaj uspjeh i ona slava na koju su učenici računali. Zato im postavlja pitanja o sebi. Pita ih najprije što ljudi o njemu govore. On odgovaraju da je za jedne Ivan Krstitelj, za druge Ilija, za druge opet neki od proroka. Ljudi su stavljali Isusa u sebi poznate okvire i kategorije. Mi volimo na taj način razmišljati. Tako nam je lakše i tako smo manje izazvani njihovom pojavom. Ne volimo one koji nas svojom pojavom stavljaju pred izazov mijenjanja vlastitih stavova i načina života. Teško nam je priznati da nešto ne znamo i da se trebamo mijenjati. A upravo je to potrebno!
Nakon toga Isus učenike pita za njihov osobni stav, što oni kažu tko je on. To je ključno. Nije toliko važno što govore drugi. Nije ni nevažno, naravno. Iz toga možemo puno naučiti o ljudima. Ipak, najvažnije je moje osobno uvjerenje, moj osobni odgovor. Nije potrebno da taj odgovor zvuči pametno. Isus ne traži odgovor po naučenim dogmama i katekizmima. Oni su nam potrebni kao pouka i usmjerenje. Ovdje je, međutim, potreban odgovor koji bi bio moje životno opredjeljenje. To je odgovor koji treba oblikovati svaki trenutak mog života, svaki moj odnos: moj odnos prema prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, moj odnos prema sebi, drugima, životu… I to nije odgovor koji trebam jedanput dati, nego ga trajno obnavljati.
Petar Isusa priznaje Pomazanikom Božjim. Međutim, budući da se identitet Pomazanika mjerio ljudskim mjerilima i bio opterećen različitim predrasudama, Isus učenicima zapovijeda da o tome drugima ništa ne govore. Petrov odgovor je sasvim točan, ali kakav je Isus Mesija i kakva je narav njegova poslanja, to oni tek trebaju otkriti. Bit će to za njih najteži životni ispit. Tek kada ga polože, tek kada dožive iskustvo Isusove smrti i uskrsnuća, bit će spremni o njemu govoriti.
On im zato otvoreno govori o svojoj muci, smrti i uskrsnuću. Tu, u žrtvi ljubavi do kraja će se potpuno očitovati narav njegova mesijanskog poslanja. I u tome ga trebaju nasljedovati. Takvo nasljedovanje Isusa podrazumijeva odricati se od samoga sebe te danomice uzimati svoj križ te ići za Isusom. To je dragovoljno odricanje od onih vrijednosti koje nas prirodno privlače, čast, vlast i blagostanje, te prihvaćanje prijezira, patnje, osamljenosti i na koncu umiranja, s dubokim uvjerenjem da je to put u puninu života u Bogu.
Konačno, Isus zaključuje: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.“ Onaj koji živi samo za sebe, sebično i oholo, stvarno razara svoj život. A samo onaj koji ga živi za druge, koji nadilazi vlastitu sebičnost i egocentričnost, koji iskreno živi sebedarnu ljubav, može ostvariti svoje postojanje na istinit način. I može biti autentičan Isusov učenik. Krista treba nasljedovati životom i životom svjedočiti. Same formule i definicije ne mogu prenijeti vjeru u Krista.
