XXVII. nedjelja kroz godinu, godina C
Evanđelje Lk 17,5-10:
U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«
»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«
Homilija:
Današnja misna čitanja govore o snazi vjere. Vjera najprije podrazumijeva sadržaj koji se vjerom priznaje. Mi vjerujemo u Boga, koji nam se objavio po svome Sinu Isusu kao zajedništvo ljubavi božanskih osoba Oca, Sina i Duha Svetoga i koji hoće sve nas učiniti dionicima toga zajedništva.
Vjera podrazumijeva također način na koji se u Boga vjeruje. U tom pogledu naša vjera može biti jaka ili slaba, živa ili mrtva… O tom obilježju vjere govore današnja čitanja.
U današnjem evanđelju slušamo kako apostoli mole Isusa: „Umnoži nam vjeru!“ Ne znamo sasvim točno što ih je nagnalo na ovakvu molbu, ali možemo pretpostaviti da su ih Isusovi zahtjevi, koje je stavljao pred njih, i najave njegove muke i smrti doveli u stanje zbunjenosti i nesigurnosti. Uočili su da im njihova vjera nije dovoljna. Iz ovoga trebamo naučiti da naša vjera nije samo pitanje našega truda, nego je istodobno i milost. Mi ne možemo sami sebi priskrbiti jaku vjeru. Parafrazirajući sv. Pavla, možemo reći da ne znamo što i kako vjerovati bez pomoći Duha Svetoga (usp. Rim 8,26).
Isus odgovara apostolima: „Da imate vjere koliko zrno gorušičino rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.“ Ove riječi na prvi pogled djeluju grubo, kao da Isus omalovažava vjeru svojih učenika. Zrno gorušice doista je vrlo maleno, jedno od najmanjih poznatih. Što je Isus htio reći? Je li vjera apostola doista tako slaba jer ne mogu premještati gore i stabla? Trebamo li zapovjediti nekom stablu da se s korijenjem premjesti u more kako bismo izmjerili svoju vjeru? Očito je riječ o nečem drugome.
Pitanje učenika otkriva njihovo krivo shvaćanje vjere i pogrešna očekivanja radi kojih traže da im Isus umnoži vjeru. U naravi je čovjeka, to je najdublje usađeno u naše biće, da se razvija, jača, da povećava svoje znanje, moć i sposobnosti. Čovjek želi što više ovladati životnim zakonima i držati uzde svoga života u vlastitim rukama. U tome gledamo uspješnost osobe, njezinu mudrost i snagu. Ne podnosimo nesigurnost, nemoć, strah, neimaštinu, ovisnost o nekom drugom… I to je dobrim dijelom prirodno, jer je čovjek stvoren da upravlja stvorenim svijetom (Post 1,28). Štoviše, Isus nam obećava da ćemo biti vladari u kraljevstvu nebeskom (Mt 25,34; Lk 22,29).
Međutim, on ih poučava da veličina vjere nije u moći s kojom bismo mi činili velika djela, nego u povjerenju u Boga i poslušnosti njegovoj volji. Bog je taj koji čini velika djela u našem životu, a ne mi. Ovdje se radi o svojevrsnom paradoksu: snaga vjere je u malenosti, u poniznosti. Zato usporedba sa zrnom gorušice.
Ponajveći ispit za našu vjeru je suočavanje sa zlom i patnjama u svijetu. Prvo čitanje iz Knjige proroka Habakuka donosi potresno prorokovo iskustvo, koje nam je svima blisko. Suočen sa teškim stradanjima svoga naroda Habakuk zdvojno vapi k Bogu: „Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ‘Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto mi nepravdu iznosiš pred oči, zašto gledaš ugnjetavanje?“
Pred zlom u svijetu, osobito pred nepravdama i stradanjima nevinih, svima se spontano nameće pitanje: zašto to Bog dopušta? Osjećaj Božje odsutnosti nužno je iskustvo u rastu vjere. Nažalost, mnogi tada odustaju od molitve i vjere u dobroga Boga. No prorok Habakuk nije bio među njima. On je ustrajao u vjeri i molitvi te je na kraju primio Božji odgovor: Božja pravda će se ispuniti i neće zakasniti. Ali to se ne događa po našim očekivanjima. Zato trebamo biti strpljivi. Pravednik od svoje vjere živi, a ona čija duša nije pravedna propada.
Pravednik od svoje vjere živi, ne od vlastite snage, niti od vlastitih misli koje mu se nameću, kada promatra svijet. Ljudski um ne može proniknuti u tajnu svijeta, niti su ljudske snage dovoljne da se othrvamo zlu koje nas okružuje. Naša snaga i naša mudrost je u vjeri, koja se pouzdaje u Boga, nada se i čeka da će na koncu biti onako kako Bog obećava. Takva vjera daje nam snagu da unatoč zlu u svijetu vjerujemo u Božje spasenje.
Ipak, ovakav poziv na vjeru nipošto ne znači pasivno mirenje sa zlom oko nas. Pouzdanje u Boga treba se očitovati u zauzetom življenju. Tako u drugom čitanju sveti Pavao potiče mladog Timoteja da raspiruje milosni dar Božji koji je primio polaganjem njegovih ruku i da se ne boji svjedočiti i trpjeti za Evanđelje.
Isus pouku o vjeri završava prispodobom o gospodaru i sluzi. Gospodar ne duguje zahvalnost sluzi zato što je izvršio što mu je naređeno, kaže Isus. Snaga naše vjere se ponajviše očituje u služenju Bogu i njegovoj volji. Ali služenje ne smijemo shvaćati kao nešto čime bismo Boga zadužili. Bog nama ništa ne duguje. Služiti Bogu i bližnjemu nije teret, nego dar i privilegij. On je izraz odnosa ljubavi. Upravo u poniznom služenju vjera najviše raste. Prema tome, ako hoćemo da nam Gospodin umnoži vjeru, trebamo ga slušati i zajedno s njime služiti.
