XXVIII. nedjelja kroz godinu, godina C
Evanđelje Lk 17,11-19:
Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«
Homilija:
Čitanja ove nedjelje ističu važnost vjerniče zahvalnosti prema Bogu. U prvom čitanju, iz Druge knjige o Kraljevima, slušamo kako Naaman, vojni zapovjednik aramske vojske, nakon što se po savjetu proroka Elizeja sedam puta okupao u rijeci Jordanu i ozdravio od gube, uzima sa sobom onoliko izraelske zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge, kako bi se na njoj mogao klanjati Gospodinu, Bogu Izraelovu, i tako mu trajno iskazivati zahvalnost. U duhu tadašnjeg vjerovanja da je štovanje božanstava vezano uz određenu zemlju, ovaj čin znak je dubokog uvjerenja da „nema Boga na svoj zemlji osim u Izraelu“.
Evanđelje donosi opis čudesnog očišćenja desetorice gubavaca, od kojih se samo jedan, i to Samarijanac, vraća da bo Isusu zahvalio.
Bolest možemo promatrati iz različitih perspektiva. Za medicinu ona je poremećaj u organizmu. U najtežim slučajevima ona je prijetnja smrću. Za bolesnika ona predstavlja tešku nesreću koja iz temelja mijenja ritam njegova života i dovodi ga u novi odnos prema samome sebi. Za okolinu ona je mučan teret. U ono doba, kao u slučaju gube, to je zbilja imalo neljudske posljedice. Bolest nosi iskustvo patnje, tjeskobe i beznađa ne samo za bolesnika, već i za one kojima je on blizak. U nekim teškim slučajevima, ona je poput silaska u predvorje pakla.
U ono se vrijeme vjerovalo da svaka bolest dolazi od zla, od čovjekova i Božjeg neprijatelja. Padavica, sljepoća, gluhoća, hromost, paraliza, guba, sve je to ukazivalo da se u tijelu dotične osobe nastanio uzročnik sviju zala i ondje djeluje. Na sličan se način promatralo i druge nesreće. Taj pogled nije bio posve pogrešan. Sličan stav, na svoj način, zastupa i evanđelje. Bog ne želi patnju ni smrt nikome. On je sve stvorio da bude dobro, zdravo, lijepo i smisleno. No neprijatelj čovjeka umiješao se u Božji red stvaranja i unio nered. Zlo je ušlo u svijet Adamovim grijehom i širi se po osobnim grijesima ljudi. Međutim, valja se čuvati predrasude da je grješnost pojedinca izravno vezana uz njegovu nesreću. Po toj logici, onaj koji je teže pogođen, bio bi i veći grješnik.
Nesumnjivo je da bolest dolazi od zla, ali to nikako ne znači da je ona Božja kazna za grijehe bolesnika, kao što ni zdravlje i blagostanje nisu nužno nagrada za osobnu svetost onoga koji ih uživa. Guba je u stara vremena bila posebno stigmatizirana. Zbog velike opasnosti od zaraze, gubavac je bio potpuno isključen iz društva kao nečist. Sam je morao izbjegavati druge i upozoravati ih na svoju nečistoću. Ozdravljenje od gube značilo je mogućnost povratka u normalan i dostojanstven ljudski život. Budući da je tada guba bila neizlječiva, vjerovalo se da samo čudesni Božji zahvat može gubavca osloboditi tog zla. Očišćenje od gube bilo je jedan od znakova dolaska mesijanskog vremena (Lk 7,22).
Bolest gube simbolički predstavlja grijeh sa svim njegovim posljedicama. Kao što guba izobličuje tijelo bolesnika, tako grijeh izobličuje ljudsko biće iznutra. Pod njegovim djelovanjem ono malo po malo gubi svoje ljudsko obličje, čistoću i dostojanstvo. Grijeh jednako tako razara i ljudske odnose. U njemu je uzrok podjela među ljudima, osuda, progona, prijezira, prijevara, zloupotreba, nasilja…
Desetorica gubavaca, o kojima govori evanđelje, stoje podaleko i viču: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“ Time pokazuju da vjeruju u njegovu božansku moć. Isus ih šalje svećenicima. Prema zakonu, oni su trebali potvrditi njihovo ozdravljenje i dopustiti im povratak u zajednicu. Dok su bili na putu, očistili su se. No samo jedan od njih, i to Samarijanac, vraća se slaveći Boga, baca se ničice k Isusovim nogama i zahvaljuje mu. Time mu iskazuje božansku čast i klanjanje.
Kada je Isus liječio bolesnike, on to nije činio kao liječnik. Njegov cilj nije bio samo tjelesno izlječenje kako bi bolesnik mogao nastaviti živjeti kao prije. Njegova ozdravljenja zahvaćaju cijeloga čovjeka, cijeli njegov život. Ona su radikalni prodor Božje spasiteljske snage u svijet zla. Prodor su Božje stvaralačke riječi, koja na čudesan način donosi postojanje i život tamo gdje su zavladali ništavilo i smrt. Isusova čudesa očituju Božju slavu. Onome tko je njima dotaknut donose novost života. Otvaraju mu novi obzor koji daje sasvim novo svjetlo ljudskom postojanju. Takav čovjek više nije ono što je bio. On je novi stvor. Samim time on je pozvan nastaviti živjeti novim životom. To je život prožet nadom: Ako s Kristom umiremo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati (drugo čitanje). Bog ostaje uvijek vjeran.
Prizor ozdravljenja desetorice gubavaca upravo to potvrđuje. Desetorica su ozdravila, a samo se jedan vratio Isusu zahvaliti. Isus s pravom pita: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu osim ovoga tuđinca?“ A njemu kaže: „Idi, vjera te tvoja spasila!“
Možemo se s pravom zapitati: jesu li svi doista ozdravili? Tjelesno da. Guba im je nestala. Ali devetorica su ostali isti. Nisu se promijenili. Vrlo vjerojatno su se vratili starom životu. Susret s Isusom završio je onoga trenutka kad su otišli od njega. Jedino je Samarijanac istinski prepoznao Božje smilovanje i doživio novost života. Nije nastavio živjeti kao ranije, već je u zahvalnosti Bogu odgovorio na milost koja ga je dotaknula. Slično Naamanu iz prvog čitanja. Obojica svoju zahvalnost izražavaju klanjanjem, čašću koja se iskazuje samo Bogu.
Zahvalno klanjanje Bogu ima svoje polazište u svijesti da je život Božji dar, najveći i najljepši, uvijek i na svakom mjestu. Čovjekovo dostojanstvo leži u Bogu, u uvjerenju da nas je On u svojoj beskrajnoj ljubavi „divno stvorio i još divnije obnovio“. Tek kad je bogu zahvalan na daru života, čovjek zauzima pravi odnos prema njemu. Zahvalnost je temeljni stav čovjeka pred Bogom, stav koji život uzdiže, dok nas nezahvalnost zatvara Božjoj ljubavi i vodi u idolopoklonstvo. Nije stoga čudno da smo mi ljudi vrlo osjetljivi na nezahvalnost.
Upada u oči da su i u prvom i u drugom slučaju zahvalni bili stranci. Članovi Izabranog naroda, koji su po svom izabranju imali još više razloga za zahvalnost, očito su tu svijest izgubili. Zahvalnost im nije ni pala na pamet. Teško je doživjeti Božju blizinu i novost života ako nam je srce tvrdo, skučeno i nezahvalno, ako mislimo da nam sve pripada i da smo sve sami zaslužili. Vjerovati znači, prije svega, biti Bogu zahvalan: na daru života, na obitelji, zdravlju, talentima, na svemu što život čini smislenim i lijepim. I ne samo to, vjernik, koji živi u nadi ispunjenja Božjih obećanja nakon ovog zemaljskog života, pozvan je biti zahvalan i na patnji, na križu. Poput svetoga Pavla, koji se, kako kaže drugo čitanje, zlopati radi spasenja, vjernik može upravo u trpljenju najjače iskusiti Božju životvornu snagu, koja pobjeđuje svako zlo, nemoć i nevolju.
Ovaj evanđeoski prizor možemo dobro povezati s praksom nedjeljnog ne/pohađanja svete mise. Statistike pokazuju da redovito nedjeljnu misu pohodi svega deset do dvadeset posto vjernika. A sveta misa je euharistija, što znači zahvala. Euharistija je spomen-čin Božje ljubavi prema čovjeku i objava Božje slave. Ona predoznačuje naše spasenje, život u punini. Sudjelovanje u njoj je naš zahvalni odgovor na Božju ljubav. Ne sudjelovati u euharistiji znači ne dati slavu Bogu, biti nezahvalan na daru božanskog života. Stoga je doista žalosno kako mnogi vjernici danas tako malo cijene svetu misu.
Samarijanac se vraća na mjesto gdje je započelo njegovo ozdravljenje – gdje je njegov život poprimio novo usmjerenje koje prije nije mogao ni zamisliti. Vraća se i daje slavu Bogu. Naaman nosi izraelsku zemlju sa sobom, jer želi trajno i opipljivo biti vezan uz Boga koji ga je obnovio. Tako bi se svatko od nas redovito trebao vraćati na izvor s kojeg smo primili milosni život, na Krista u kojem smo kršteni za život vječni. Samo pred Njim, u ozračju Njegove slave, možemo doživjeti vlastiti život kao dar Božji vrijedan zahvalnog klanjanja.
Pavao u današnjem drugom čitanju kaže da riječ Božja nije okovana. Možemo to parafrazirati: ni Božja darežljivost nije okovana. Bog se objavljuje u svemu: u bogatstvu, zdravlju i radosti, jednako kao u trpljenju, gubitku, nepravdi, bolesti i siromaštvu. Sve može biti Božji dar, ako Mu na tome zahvaljujemo. Po svemu tome On nam se objavljuje i privodi nas k sebi.
