(XXIX. nedjelja kroz godinu, godina C)
Evanđelje Lk 18,1-8:
U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: »U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«
Homilija:
Moliti ustrajno i svagda sudbonosno je važno za našu konačnu životnu pobjedu. Ovu poruku stavljaju pred nas ovonedjeljna misna čitanja. Zašto je potrebno moliti? Zar nam Bog svoju milost ne može dati i bez nje? Sam je Isus kazao da naš Otac nebeski zna što nam je potrebni i prije nego ga zaištemo (v. Mt 6,31-32). Odgovor se krije u zadnjoj rečenici evanđeoskog odlomka. To je prilično dramatično pitanje koje Isus postavlja: „Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Ovo uznemirujuće pitanje lako u nama izazove tjeskobu, jer nam sugerira da je malo onih koji imaju pouzdanu vjeru. Imamo li pri tom u vidu ono što je Isus na drugom mjestu kazao, kako će se spasiti samo onaj koji uzvjeruje (v. Mk 16,16), tada ono još više dobiva na ozbiljnosti.
Pitanje molitve pitanje je vjere. Nije upitan Bog. Njemu naše molitve nisu potrebne. On hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (v. 1 Tim 2,4). Ta zato nam je i poslao svoga Sina. Molitva je potrebna nama radi naše vjere u Božje spasenje, radi otkrivanja njegove volje da bismo je izvršili. Bog nas ne može spasiti bez nas samih, bez naše vjere. To je naprosto u naravi ljubavi u koju nas želi privesti. A kakva je naša vjera, to se po molitvi najbolje očituje. Molitva i vjera izravno ovise jedna od drugoj. Molitva traži vjeru, a vjera molitvu. Vjera raste i jača kroz molitvu. Njome se hrani. Bez nje slabi i gubi se. Molitva je pak zaufanija i žarča, što je vjera jača. Bez vjere molitva gubi svoje uporište. Snaga naše vjere očitovat će se upravo u tome hoćemo li do kraja ustrajati u molitvi, do drugog dolaska našega Spasitelja, kada će se ispuniti sve naše molitve i potrebe. Kristov drugi dolazak svrha je i mjera naših molitava. One nam trebaju pomoći da ga u vjeri dočekamo, da ne zaspemo, ne odustanemo razočarani ili umorni od čekanja.
Prispodoba o udovici i bezbožnom sucu upravo to želi istaknuti. Evanđelist Luka piše da Isus ovom prispodobom želi kazati kako valja ”svagda moliti i nikada ne posustati”. Ugrožena udovica je znala da se sudac Boga ne boji niti za ljude mari. Ipak mu je uporno dodijavala da je brani od njezinih tužitelja. Radi njezine upornosti on pristaje. Ako je bezbožni sudac takav, kako li će tek Bog braniti „svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu“, ističe Isus. Zar ćemo dopustiti da spadnemo na to da gajimo više povjerenja u nepravedne zemaljske suce i moćnike, nego u beskrajno dobroga Boga?
Pogledajmo i starozavjetnu pouku o molitvi (prvo čitanje). Knjiga Izlaska nudi neobičan prizor. Za vrijeme bitke Izraelaca s Amalečanima kod Refidima, Amalećani su ih napadali dok su prolazili njihovim područjem, Mojsije je stajao na vrhu brda s uzdignutim rukama i štapom Božjim u njima. Dok su se Izraelci borili, Mojsije je molio. Kada su mu ruke klonule, njegovi suradnici Aron i Hur su ga podupirali, jer kada bi ih spustio, Izraelci bi gubili, a kada bi one bile uzdignute, pobjeđivali su. Ovaj prizor valja shvatiti kao sliku cijeloživotnog puta svakog čovjeka i cijelog ljudskog roda iz ropstva prema obećanoj baštini, prema nebeskom kraljevstvu. Bitka predstavlja borbu protiv svih vrsta zala i nevjera na tom putu, kako onih iznutra, u nama, tako i onih izvana. Sami od sebe ne možemo izvojevati pobjedu, već uz vlastiti trud valja nam tražiti Božju pomoć i u molitvi uzdizati k njemu svoje ruke. Moliti trebamo i kao pojedinci i kao zajednica, svatko za sebe i jedni za druge. Onog trenutka kada spustimo svoje ruke, kada stanemo moliti, gubimo i gubimo se. Gubimo snagu, gubimo usmjerenje, gubimo iz vida onaj cilj za kojim žudimo i prema kojem nas Bog upravlja.
Vjera, dakle, nije samo puko uvjerenje u Božju opstojnost. Ona nije površno ukrašavanje života s malo religije i pobožnosti. Vjera je zahtjev da izaberemo Boga kao temeljni oslonac i mjerilo života. I to je zahtjev kojim se trebamo ozbiljno pozabaviti. Sv. Pavao (u drugom čitanju) svoga učenika Timoteja poučava da ostane vjeran u onome u čemu je od malena poučen i čemu je sam povjerovao. To je Sveto pismo. Ono je kadro učiniti ga mudrim na spasenje po vjeri. Sv. pismo je bogoduho, piše dalje sv. Pavao, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.
To je poruka i nama. Zbog njegove bogoduhosti naše čitanje Svetog pisma ne smije biti jednako čitanju drugih knjiga. Ono se treba pretvoriti u molitvu. Treba postati molitveno čitanje. Tada u njemu zbilja susrećemo samoga Boga koji nam govori, uči nas, tješi, hrabri, odgaja u vjeri i vodi k ispunjenju svojih obećanja.
Zato nam valja svagda moliti i nikada ne posustati.
