XIX. nedjelja kroz godinu, godina C
Evanđelje, Lk 12,32-48:
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.
»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!
A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«
Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.
No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan koji mu se ne nada i u čas koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima.
I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.«
Homilija:
U današnjem misnom evanđelju nastavljamo slušati Isusovu pouku o ispravnom odnosu prema zemaljskim dobrima. U evanđelju prošle nedjelje slušali smo prispodobu o bogatašu koji obilnu žetvu čuva samo za sebe. Isus ga naziva bezumnim, zato što misli da će obilje zemaljskih dobara njegovu dušu ispuniti mirom i radošću. On ne misli ni na koga drugog osim na sebe. Ne misli ni na Boga, ni na svoje bližnje, ni na ljude u potrebi, ni na spasenje svoje duše. Bezuman je sakuplja propadljivo blago, a ne bogati se u Bogu, kaže Isus.
Sada nam se postavlja pitanje što znači bogatiti se u Bogu. Kako stjecati blago koje ne propada i koje doista može ispuniti našu dušu pravim zadovoljstvom? Što nam Isus preporučuje?
On svoje učenike najprije ohrabruje da se ne boje i da svoje pouzdanje stavljaju u Očevu odluku da im u baštinu dade Kraljevstvo. Iz ovoga možemo zaključiti da je pohlepno zgrtanje zemaljskog blaga odraz dubokog straha od gubitka dobrog života. U strahu nam se nameće misao da ćemo ostvariti dobar život tako što ćemo priskrbiti sebi što je moguće više dobara, što više novca, imetka, moći, uspjeha, slave… Takav stav u nama dodatno potiče okolina koja uglavnom tako razmišlja. Zato ga najčešće ne propitujemo, nego uzimamo zdravo za gotovo. Međutim, budući da ništa zemaljsko ne može umiriti našu dušu, što god više pokušavamo strah odagnati gomilanjem zemaljskih dobara, naravno bez uspjeha, to se u nama budi veća glad za njima. Na takav način upadamo u začarani krug u kojem postajemo pravi robovi propadljivoga. Isus zato poziva svoje da prodaju sve što imaju i daju za milostinju te da sakupljaju blago koje vrijedi i u nebesima. Gdje vam je blago, ondje će vam biti i srce, kaže Isus.
Što točno znači prodati sve što imamo i dati za milostinju? Znači li to doslovno se odreći svakog posjedovanja? Nipošto. Moguće je da netko posjeduje mnoga zemaljska dobra, a da je u sebi sasvim slobodan od njih. A moguće je da netko posjeduje malo ili ništa, a da bude jako zarobljen i onim što ima kao i onim što nema. Nije ključno koliko dobara posjedujemo, nego kako ih posjedujemo, kako se prema njima odnosimo. Pomažu li nam ona da se bogatimo u Bogu ili nas odvraćaju od Boga?
Bogatiti se u Bogu znači zemaljska dobra shvatiti kao milostinju. Pri tom valja znati se milostinja u biblijskom govoru shvaća kao sveta obveza s kojom se uspostavlja pravednost, za razliku od našeg shvaćanja da je milostinja čin dobre volje pojedinca. [Hebrejska riječ za milostinju (sedakah) u korijenu znači pravednost.]. Tako je obveza davanja milostinje više poziv da se sa svime što nam je na raspolaganju trudimo uspostavljati pravednost i izgrađivati svijet po mjeri Božje dobrote i ljubavi. Zemaljska dobra samo onda pretvaramo u nebesko blago kada ih tako koristimo da nas ona oplemenjuju, da nas međusobno čine više braćom i sestrama, sinovima i kćerima našega Oca nebeskog. To ne znači nužno da zemaljska dobra koja posjedujemo trebamo prezrivo odbaciti te odgovornost za svoj život preuzetno prepustiti Božjoj providnosti. Naprotiv, upravo nas poziv na milostinju obvezuje da se trudimo sakupljati zemaljska dobra, ali ih onda ulagati u ljubav i pravednost, kako bismo ih pretvorili u nepropadljivo blago koje ćemo na kraju moći ponijeti sa sobom na konačni susret s Gospodinom.
Nasuprot tome, najveće je zlo koje nas ljude može zarobiti jest zlo sebičnosti i taštine, odnosno zlo da ne misli na druge i na svoje vječno spasenje.
Svoju pouku Isus potkrjepljuje trima parabolama. Prva je o slugama čiji je gospodar pošao na svadbu i njima povjerio da upravljaju njegovom kućom do njegova dolaska. Te sluge smo mi, koji smo svoj zemaljski život dobili na povjerenje. Pravo živimo kada stalno pred očima imao čas povratka gospodara, odnosno naš konačni susret s Bogom na koncu zemaljskog života. Kulminacija parabole je ono što gospodar čini slugama koje nalazi pripravne. On ih posjeda za svoj stol i sam ih poslužuje!? Ovo je doista slika onoga što Bog po Isusu Kristu svakome od nas želi priuštiti. To je blaženstvo koje će on svim svojim vjernim slugama sam poslužiti.
To što sluge ne znaju čas u koji će se gospodar vratiti nema za cilj držati ih u tjeskobnoj napetosti, nego istaknuti da je čas susreta s gospodarom najpouzdanije životno uporište koje jedino daje puni smisao cijelom našem životu. Isus nas stoga poziva da budemo poput slugu koji opasanih bokova i s upaljenim svjetiljkama čekaju svoga gospodara. Budnost i usmjeravanje misli na vječnost jedini je ispravan način na koji treba živjeti našu sadašnjost.
Druga prispodoba je vrlo neobična. Neobično je, gotovo sablažnjivo, da Isus Boga uspoređuje s kradljivcem, koji nenadano dolazi da oplijeni kuću. Međutim, ova usporedba ima za cilj još više naglasiti spremnost i budnost na Gospodinov dolazak. Gospodin ne dolazi da iznenadi i kazni, nego da nas spasi, da nas uvede u svoje kraljevstvo. Vjera u izvjesnost njegova dolaska i našega spasenja jedina je koja daje potpuni smisao cijelom našem zemaljskom životu, svakom njegovom trenutku. Sve drugo je promašaj i zabluda. Možemo slobodno reći da je drugo ime za našu vjeru nada. Vjera je, kaže Poslanica Hebrejima, već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo (drugo čitanje). Drugim riječima, preobrazujuća snaga naše vjere je u nadi po kojoj mi već sada živimo onu budućnost, ona dobra koja nam Bog po Isusu Kristu jamči i priprema. Primjer takve vjere je Abraham, koji je ustrajno vjerovao u Božja obećanja, iako ih po ljudsku nije mogao zadobiti. Jednako dobar primjer su Izraelci, koji su putem Izlaska krenuli s vjerom da Bog spašava pravednike, a da je usud nepravednika propast (prvo čitanje).
Treća prispodoba, koja govori o kazni za neodgovornog slugu, ostavlja dojam najoštrije prijetnje za sve koji nespremni dočekaju susret s Gospodinom. Međutim, nije Gospodin taj koji prijeti i koji kao da jedva čeka da nas za neposluh kazni. Ne, nego je cilj parabole da nas najozbiljnije upozori koliko je Bog svakome od nas njegovo spasenje položio u njegove ruke. Spasenje je dar koji trebamo s ispravnom vjerom primiti. Ono je susret s Bogom na koji se trebamo pripremiti. Ono je obećanje u koje trebamo vjerovati. Ono je punina života za koji se trebamo opredijeliti. Bog nas neće na silu i bez našega opredjeljenja spasiti. Onaj koji se poigrava s vlastitim spasenjem i zanemaruje Božji poziv na budnost, takvim postupanjem sam sebe kažnjava udesom nevjernika.
