XXI. nedjelja kroz godinu, godina C
Evanđelje:
Lk 13,22-30
U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.
Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’
Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«
Homilija:
Već u Starom Zavjetu proroci su naviještali Božje spasenje za sve narode pod nebom. Izaija (prvo čitanje) naviješta ga kao najbogatiju gozbu na gori na kojoj je smješten sveti grad Jeruzalem. Nešto drugačijim slikama, ali s istom porukom sveopće spasenje u nebeskom Jeruzalemu opisuje također Knjiga Otkrivenja (21) kao radostan završetak povijesti prepune trpljenja. Ipak, put do nebeske gozbe nije lak. On vodi kroz uska vrata, kroz koja je teško proći. Ovaj izričaj ne proturječi radosnoj poruci spasenja, nego upozorava na moguće zablude i umišljanja o vlastitoj pravednosti i predodređenosti za spasenje, kao što je formalna pripadnost Božjem narodu. Za prolaz kroz uska vrata potrebno je osobno i cjelovito opredjeljenje za Gospodina. U tom smislu životne patnje i iskušenja trebamo promatrati kao sredstva kojima nas Bog odgaja kako bismo pročistili svoju vjeru i učvrstili nadu u konačnu pobjedu njegove ljubavi. Pisac Poslanice Hebrejima, pozivajući se na starozavjetnu Knjigu Izreka, poučava nas da Bog stegom odgaja one koje ljubi, šiba sina kojega voli (drugo čitanje). Poradi vašega odgoja trpite, kaže on.
Prispodoba kojom Isus odgovara na pitanje je li malo onih koji se spašavaju ostavlja mučan dojam. Gospodar, koji predstavlja samoga Boga, vrlo bešćutno postupa s onima koji kasne i ostaju pred vratima. On im kaže da ih ne pozna, naziva ih zlotvorima i tjera od sebe. Još je začudnije što od evanđelista Luke nismo navikli ovako opor govor. On je evanđelist koji nam predstavlja Isusa kao milosrdnoga, sućutno prema siromasima, bolesnima, odbačenima, javnim grješnicima… Ovdje kao da se radi o nekom drugom Isusu. Kako razumjeti ovu prispodobu? Kako je uskladiti s ostalim evanđeoskim navještajem Božjeg beskrajnog milosrđa?
Svrha ovih Isusovih riječi nije u tome da zaprijeti kaznom pakla svim neposlušnicima. Kako vidimo, Isus ne odgovara izravno na pitanje o tome koliko je onih koji se spašavaju. Krivo je o spasenju govoriti isključivo uopćenim govorom kao o nekom budućem maglovitom događaju, koji se ima zbiti po završetku zemaljskog života. Krivo je zamarati se brojkama i nagađati vrijeme kada će se to dogoditi. Krivo! Isus zato želi preusmjeriti našu pažnju na nas same, na naše sadašnje stanje i na naše obraćenje. Čini to, istina, vrlo oporim govorom. Pitanje spasenja je vrlo konkretno pitanje moje osobne vjere i mog osobnog odnosa s Bogom. Kako je shvaćam i živim svoju vjeru? Ustvari, kako shvaćam život kao takav? Spasenje sada živimo ili ne živimo. I u tome je ključ budućnosti svakoga od nas.
Prema tome, oštrina i tvrdoća Isusova govora imaju za cilj da u nama osvijeste sudbonosnu važnost našeg sadašnjeg odnosa prema Bogu i spasenju. On ovdje nastupa, kako nam tumači pisac Poslanice Hebrejima, kao brižni otac koji svoga sina stegom odgaja imajući u vidu budućnost za koju ga sprema (drugo čitanje).
Očito je kako spasenje mnogi olako shvaćaju. Vjernik se lako prepusti konformizmu, lijenosti, uljulja se u vlastitu pravednost temeljem izvanjskog vršenja religijskih obveza. Ili se preuzetno pouzdaje u Božju dobrotu. Vjera se lako izvitoperi u licemjerje, jeftino milosrđe, u plitku i slatkastu duhovnost, u taštu aroganciju prema drugačijima… Opasnost od iskrivljenog shvaćanja Boga i njegova spasenja vrlo je realna i nitko od nas na nju nije imun. Ni u jednom se trenutku ne smijemo umišljeno opustiti držeći da smo pravedni. Ili da je dovoljno biti formalno član ispravne skupine, Izraela, Crkve… Isus kao da hoće kazati, pusti mudrovanja i umišljanja. Gledaj sebe i svoja djela. U njima je odgovor na pitanje tvoga spasenja. A spasenje ostalih, svijeta, to prepusti Bogu.
Na što nam Isus savjetuje? On nas najprije poziva da uđemo u borbu kako bismo ušli kroz uska vrata. Spasenje je Božji besplatni i nezasluženi dar. Ipak, da bismo ga prikladno primili, potrebno je ući u borbu sa samim sobom. Ta borba je prava agonija. Cilj je izboriti se ući na uska vrata. Ne sa drugima ili protiv drugih, nego sa samim sobom. Na uska vrata može ući samo onaj koji je malen, savitljiv, koji se zna sagnuti, koji nije opterećen suvišnom prtljagom, osjetljivom odjećom… Oni koji su veliki, koji se drže uspravno i umišljeno, koji su se ugojili i usalili u zemaljskom obilju i u svojoj taštini vrlo će se teško provući kroz uska vrata… Drugim riječima, cilj naše borbe je biti malen, ponizan, duhovno siromašan… Isus je pozivao svoje učenike da, ako hoće biti najveći, neka drugima budu poslužitelji.
Što je korijen lažne veličine koja nam priječi (do)živjeti spasenje? Mi smo s tobom jeli i pili, vikat će oni vani gospodaru, kada se pred njima zatvore vrata. To je stav lažne pravednosti, pogrešnog uvjerenja da spasenje možemo zaslužiti, da Boga i njegovo spasenje možemo kupiti, da na nj možemo steći pravo… Spasenje je, ponavljamo, nezasluženi dar Božje očinske ljubavi svojoj djeci. I samo kao dar se može primiti. A za to je potreban stav ponizne zahvalnosti. Nikako umišljenosti… Drugim riječima, nije dovoljno biti kršten, biti katolik, imati sakramente, slaviti blagdane, davati milostinju… I još se pri tome možda hvaliti kako u djelima pobožnosti ne pretjerujemo, kako ne molimo i ne idemo u crkvu previše?! Uz to još lako upiremo prstom u sve koji nas žele trgnuti iz naše umišljene ispravnosti. Potrebno je rasti do potpune malenosti i neznatnosti. Do prostodušnosti u kojoj, koliko god zasluga imao, ostajem ponizni prosjak koji s povjerenjem pruža svoje ruke k Bogu uvjeren u njegovo beskrajno milosrđe.
Osuda koju izriče gospodar onima koji nisu uspjeli ući kroz uska vrata ne smijemo shvaćati kao definitivnu odbačenost, kao osudu na pakao. Takva interpretacija bi bila odviše ishitrena i zato opasna. Bila bi u proturječju s temeljnom porukom evanđelja. Na koncu prorok Ezekiel je prorokovao da Bog neće smrti bezbožnika, nego da se obrati i živi (Ez 33,11).
Isus ovdje govori o sadašnjem životu i sadašnjem posjedovanju spasenja. Njegova upozorenja trebamo shvatiti kao poziv da preispitamo svoju sadašnjost, a ne da se ishitreno bavimo nagađanjem broja i časa svršetka svijeta. Svi oni koji sada žive bez Boga, koji prema njemu ne gaje odnos zahvalnog djeteta na daru života, već sada su u stanju plača i škrguta zubi. Jer, koliko god netko obilovao, život mu nije u onome što sada posjeduje, jer to ne može ispuniti njegovo srce koje samo Božje spasenje može ispuniti. Svi smo trajno pozvani da preispitujemo svoj odnos s Bogom, svaki dan u svjetlu evanđeoskih načela. Sve drugo na ovaj ili onaj način kad-tad nas dovodi u stanje plača, jauka, škrguta zubi…
Isus zatim nastavlja dalje poučavati da će spašenici biti s patrijarsima Abrahamom, Izakom, Jakovom, s prorocima… Bit će ih nepregledno mnoštvo sa svih strana svijeta… Spasenje za sve narode već je naviještao prorok Izaija, a Izrael opominjao da bude navjestitelj Božje volje da u svojoj Slavi okupi sve ljude (prvo čitanje). Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (1 Tim 2,4). Ovime se ne želi kazati da će se svi ljudi bez ikakve muke spasiti već da je Bogu svatko jednako drag i svatko tko bude spreman primiti dar spasenja, primit će ga bez obzira kojem narodu, jeziku, kulturi ili rasi pripadao.
Prema tome, Isus nas ne želi strašiti paklom i držati u tjeskobnoj neizvjesnosti glede našeg spasenja, nego probuditi pozaspale, uzdrmati mlake, opomenuti neodgovorne, upozoriti licemjerne da najozbiljnije promisle o svojem sadašnjem životu i da krenu putem obraćenja. Samo je to put koji vodi kroz uska vrata do punine kraljevstva Božjeg.
Na koncu Isus izriče čuvenu rečenicu da će prvi biti posljednji, a posljednji prvi. Bog ima svoja mjerila, koja nisu kao mjerila svijeta. Njegova mjerila su drugačija i pokazat će se točnima tek o konačnoj uspostavi Božjeg kraljevstva. Do tada trebamo vjerovati u Božju dobrotu i prema njoj oblikovati svoje živote.
