Šesta vazmena nedjelja, godina C
Evanđelje Iv 14,23-29:
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.
To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.«
Homilija:
Današnje misno evanđelje donosi dio Isusova govora učenicima na posljednjoj večeri. Zapravo ove riječi su Isusov odgovor na pitanje apostola Jude, ne Iškariotskog koji je već napustio skup, kako to da će se objaviti njima, a ne svijetu (Iv 14,22). One su ujedno uvod u navještaj slanja Duha Svetoga apostolima. Prije toga Isus im je navijestio svoj odlazak, hrabrio ih da se ne uznemiruju, da u kući njegova Oca ima dosta stanova te da oni za sada tamo ne mogu poći, ali će poći kasnije. Poći će, kada on ode i pripravi im mjesto te ponovno dođe da ih uzme k sebi (Iv 14,1-3). U pozadini Judinog pitanja nazire se očekivanje Židova da će se Mesija očitovati svemu svijetu kao silni kralj i vladar, koji će svojom snagom poraziti sve svoje neprijatelje. Međutim, Isus će svoju slavu očitovati na sasvim drugačiji način, a učenici će to shvatiti tek kasnije, tek kada ih prosvijetli mudrost Duha Svetoga.
Odgovarajući Judi Isus kaže: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“ Isus sada govori o ljubavi koju učenici njemu trebaju uzvratiti. To je ljubav koja započinje vjerom u njegovu riječ i pretvara se u poslušnost. Ipak, Isusov poziv na vršenje njegovih riječi ne smijemo shvaćati kao uvjet da bi nas Bog ljubio. Ljubav započinje od Boga. Bog, koji je naš nebeski Otac, sve nas ljubi bezuvjetno. Iz svoje ljubavi ne isključuje ni najveće grješnike. Ljubi nas toliko da je svoga Sina predao za nas. Ipak, uzvraćanje na ljubav poslušnošću Isusovoj riječi potrebno je, jer time pristajemo na ljubav. Da bi se stvorio odnos ljubavi, potrebna je da ljubav bude uzajamna. Samo onda kada se na ljubav jednako uzvrati moguće je ljubav doživjeti. Zato je Isus, čuli smo to u misnom evanđelju prošle nedjelje, kazao učenicima da ljube jedni druge kao što je on njih ljubio. I zato, iako Isus ljubav zapovijeda, to nije zapovijed koja bi bila teret koji nas zarobljava, nego temeljna pouka kako dospjeti do života u slobodi, miru i ljubavi, koje nam samo Bog može darovati. Odnosno kako doći do toga da se Bog u nama nastani.
U ovim Isusovim riječima sadržana iznimno važna evanđeoska pouka. S jedne strane, naš dom je u Očevoj kući, kako je Isus ranije rekao. S druge strane, poslušnošću Isusovoj riječi mi postajemo Božji dom. Radi se o međusobnom prožimanju Boga i čovjeka. Bog, Otac i Sin, u nama se nastanjuju i ispunjaju nas svojim Duhom. Na taj način Isusovi učenici postaju živo kamenje u građevini u kojoj prebiva Bog.
Ovo je svojevrsna revolucija u razumijevanu Božjeg prebivališta na zemlji. Do sada je to bio Hram u Jeruzalemu, građevina od kamena, kojom su upravljali svećenici. Sada to više nije nikakva građevina, nikakvo bogoslužno mjesto, nego je to sam čovjek. Svaki čovjek može ostvariti izravnu povezanost s Bogom i tako postati mjesto Božjeg prebivališta. Može to, ako se sa Sinom združi u ljubavi. Odnosno, ako iz ljubavi prema Sinu čuva njegove riječi. Ovo je radikalan pomak i s obzirom na ulogu koju imaju svećenici. U starozavjetno vrijeme oni su imali ulogu posrednika između Boga i ljudi. Sada je to Isus. A novozavjetni svećenici su više poput suradnika koji trebaju pomagati vjernicima da uspostave osobni odnos s Bogom.
Zato u drugom čitanju, u odlomku iz Knjige Otkrivenja, vidjelac, koji promatra nebeski Jeruzalem, kaže da u njemu neće biti Hrama, ni sunca, ni mjeseca. Cijeli nebeski Jeruzalem bit će mjesto koje će obasjavati Božja slava.
Isus obećava učenicima poslati Duha Svetoga, koji će ih poučavati o svemu i dozivati im u pamet sve što im je govorio. On je učenicima kazao sve što im je imao kazati. Međutim, učenici to još nisu pravo razumjeli. Zato će im trebati pomoć Duha Svetoga. To najprije znači da će oni tek nakon i u svjetlu Isusove smrti i uskrsnuća moći potpuno razumjeti sve što je on govorio i činio. Osim toga tijek povijesti stavljat će uvijek nova pitanja i izazove pred Crkvu. Da bi odgovorila na sve te izazove, Crkva će se morati vraćati natrag na ono što je Isus govorio, u tome tražiti odgovore i produbljivati svoje razumijevanje njegovih riječi. Naravno, pod vodstvom Duha Svetoga.
Jedan takav slučaj donosi nam današnje prvo čitanje iz Djela apostolskih. Apostoli, starješine i Crkva, koji su se sastali na prvi crkveni sabor u Jeruzalemu, donose povijesnu odluku o temi o kojoj Isus ranije nije ništa izričito odredio. Oni odlučno odbacuju stavove onih koji su kršćanima iz poganstva htjeli nametati obrezanje, a s njime i strogo vršenje svih propisa iz Mojsijeva zakona. Dovoljno je, po nadahnuću Duha Svetoga zaključili su apostoli, uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva. To znači da je dovoljno odreći se idolopoklonstva, nasilja i bludništva. Ili, afirmativno rečeno, potrebno je prema Isusovom nauku oblikovati ljubav prema Bogu, bližnjemu i samome sebi. Od toga ništa više niti manje.
Isus zatim predaje učenici svoj mir. To nije mir koji svijet daje, kaže on. Pravi i potpuni mir svijet ne može dati, nego samo Bog. A on nam ga daje po svome Sinu Isusu, po njegovoj žrtvi na križu.
Na koncu Isus najavljuje učenicima oproštaj. On odlazi i vratit će se k njima. Kada bi znali kamo odlazi, kaže im, oni bi se radovali da on odlazi k Ocu. Isus odlazi k Ocu. Prelazi u novu stvarnost. Ipak, njegov oproštaj nije konačan i nužan je da bi njegovi učenici mogli doći k Ocu. On će biti s Ocem, ali će istovremeno biti i sa svojim učenicima. Bit će to novi odnos. Učenici će trebati naučiti se tom novom odnosu. On će se temeljiti na njihovoj vjeri, a ne na tjelesnom gledanju. Štoviše, u takvom odnosu on će im biti još bliži.
