XVIII. nedjelja kroz godinu, godina C
Evanđelje: Lk 12,13-21:
U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«
Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«
Homilija:
Misno evanđelje ove nedjelje donosi zgodu u kojoj netko traži od Isusa da posreduje između njega i brata u sporu oko baštine. On Isusa oslovljava kao učitelja, ali mu se obraća zapovjednim tonom. Očito je da još nije pravo razumio Isusovu poruku. Problem baštine doista zna biti mučan. Zbog sebičnosti i pohlepe sporovi oko nasljedstva jako često unose duboke podjele i razmirice među braćom i sestrama. Nerijetko je i sama pohlepa dio naslijeđa koje roditelji ostavljaju svojoj djeci. A pohlepa se u nama budi osobito onda kada se dijeli ono što nismo zaslužili.
Isus odlučno odbija presuđivati u ovom sporu. On ne želi biti sudac djelitelj među ljudima. On je došao zato da nam daruje kraljevstvo Božje, sasvim novu viziju života i nove odnose među ljudima, koji se svode na ljubav kakvu Bog ima prema nama. To je ljubav koja se odlikuje istinom, milosrđem, opraštanjem, darivanjem i služenjem. Sebičnost i pohlepa s time ne mogu zajedno.
Zemaljska dobra nam daju zemaljsku sigurnost. I u tome je njihova vrijednost. Međutim, zemaljska dobra nikada ne mogu naše duše ispuniti mirom i sigurnošću koju samo u Bogu možemo pronaći. A u napasti smo da upravo za time težimo, da mislimo kako ćemo biti mirniji i zadovoljniji što više zemaljskih dobara nagomilamo. Zato on vrlo odrješito upozorava: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe! Kolikogod netko obilovao, život mu nije u onome što posjeduje.“
Isus odbija posredovati u ovom sporu i zbog toga što naše opredjeljenje za kraljevstvo Božje mora biti naša osobna odluka. Trebamo je donijeti svjesno i slobodno. A koliko smo se doista opredijelili za vrijednosti kraljevstva Božjeg pokazujemo upravo svojim odnosom prema zemaljskim dobrima. Odnosno u kakav smo odnos stavili zemaljska i nebeska dobra. Za nas ljude to je trajni izazov.
Da bi potkrijepio svoj stav, Isus pripovijeda prispodobu o bogatašu, kojemu je obilno urodila zemlja. Ovaj bogataš, to valja primijetiti, nije učinio nikome nikakvo zlo. Nikome ništa nije ukrao, niti koga oštetio. On marljivo skrbi za svoje imanje. Budući da nema dovoljno mjesta u žitnicama, odlučuje sagraditi veće, kako bi urod mogao pohraniti. Sve to ne samo da nije pogrešno, nego je sasvim razborito. A opet, Isus ga naziva bezumnikom. Zbog čega? Svakako ne zbog toga što posjeduje imanje, što marljivo radi i uživa u plodovima svoga rada. Na koncu, Isus je došao radi toga da imamo život u izobilju. Bog nas je zato stvorio da uživamo puninu života u njemu. Izraelcima je obećao zemlju u kojoj teče med i mlijeko. Obećana zemlja je slika nebeske domovine prema kojoj nas Isus vodi. Međutim, bezumnost bogataša je u tome što je uvjeren da će mu duša uživati, ako ima dobara za mnogo godina. To je teška zabluda, koja nas vodi u idolatriju zarobljenosti zemaljskim dobrima.
Promotrimo ponašanje bezumnog bogataša. Kada mu je zemlja obilno urodila, on se pita: „Što da učinim?“ Pitanje „Što nam je činiti?“ vrlo se često susreće u evanđeljima. Mnogi su ga postavljali Ivanu Krstitelju i Isusu, dok su ih slušali. To je jedno od najvažnijih pitanja, koje svatko od nas treba postavljati. Naš unutarnji mir, mir duše, najizravnije ovisi o našim osobnim odlukama i djelima. Stoga je presudno važno uvijek promišljati što trebamo činiti. Ne smijemo se olako voditi za nagonima, osjećajima, trenutnim raspoloženjima, mišljenjima drugih i sl.
Ipak, problem pohlepnog bogataša je taj što on ovo pitanje sam sebi postavlja. Ne pita se što Bog od njega sada traži. Što je Božja volja? Ne pita se niti savjetuje ni s kim drugim. Niti misli na druge. Ne pita se može li svojim bogatstvom pomoći drugima kojima je pomoć potrebna. Ne znamo ima li obitelj, braću, sestre, rođake… Ali, ako ih i ima, on ih nema, jer je sam sebi dovoljan i vodi se isključivo osobnom korišću. Ponaša se kao da je sam zaslužio sve ono što ima i kao da sve to samo njemu pripada. Vrlo je znakovito da on sve naziva svojim: moja ljetina, moje žitnice, moja dobra, moje zalihe i godine te, na koncu, moja duša. A zatim se vrlo brzo, već iste noći, uspostavlja da ništa od toga nije njegovo. Njegova je samo odluka kako će sa svim time postupati.
Sve što jesmo i što posjedujemo Božji je dar, koji nam je Bog darovao s ciljem da upoznamo njegovu ljubav prema nama te od nje i po njoj živimo. Svako drugačije posjedovanje zemaljskih dobara je pogrešno, jer nas neće umiriti i usrećiti, nego će u nama izazvati samo još veću glad, još veći nemir i tjeskobu. Takav život vodi do mučnog iskustva ispraznosti i besmisla, o kojem govori Propovjednik (prvo čitanje).
Naš je život skriven u Bogu, kaže sv. Pavo (drugo čitanje), i samo ga u Bogu možemo pravo otkriti i živjeti. To će reći da je naša duša sazdana od čežnje za Bogom i nikakva zemaljska dobra je ne mogu dovesti do uživanja. Samo Bog. Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta, kazao je Isus (v. Mt 4,4). Bezumnost je ne biti toga svjestan.
Isus zato poziva da se bogatimo u Bogu. Riječima sv. Pavla bi to značilo težiti za onim što je gore, na nebesima, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. To nam je sada moguće po vjeri, koja zahtjeva silan trud i borbu protiv svih grijeha i zabluda. U tu svrhu je potrebno, poručuje dalje sv. Pavao, umrtviti udove svoje zemaljske, osloboditi ih od bludnosti, nečistoće, strasti, zlih požuda i pohlepe, od svake vrste idolopoklonstva. Potrebno je svući staroga čovjeka s njegovim djelima i obući novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja. Biti u Kristu, to treba postati temeljno obilježje našeg ljudskog i vjerničkog dostojanstva.
