Druga nedjelja došašća, godina C
Evanđelje (Lk 3,1-6):
Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: »Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’«
Homilija:
Druga i treća adventska nedjelja u središte stavljaju osebujni proročki lik Ivana Krstitelja. On vremenu došašća daje posebnu uzbudljivost. Kao Isusova preteču spominju ga svi evanđelisti, što njegovu propovijedanju daje ogromno značenje. Možemo kazati da nas Ivan priprema za pravo razumijevanje Isusova djela spasenja.
Izvještaj o djelovanju Isusova preteče Ivana Krstitelja evanđelist Luka započinje navodeći vrijeme i imena tadašnjih političkih i religijskih autoriteta. Godine su se tada računale po vladavini rimskih careva. Oni su bili referentna točka svih društvenih događanja. Zato je prvi naveden rimski car Tiberije i godina njegovog vladanja. Zatim su navedeni njemu podređeni lokalni upravitelji Poncije Pilat, upravitelj Judeje, tetrarsi Herod (Antipa), Filip i Lizanije, koji su upravljali ostalim dijelovima kraljevstva Heroda Velikog, i veliki svećenici Ana i Kajfa. Valja također kazati da je za Rimljane njihov car bio uz civilnu i religijska vrhovna vlast. Nazivao se pontifex maximus (vrhovni svećenik ili doslovno vrhovni mostograditelj). On je bio poveznica između ljudi i bogova. Smatran je sinom božjim, a nakon smrti bi bio uzdignut u božanstvo. Ipak, Židovi su imali određenu religijsku i političku autonomiju na čelu s velikim svećenikom. Njega je postavljao rimski prefekt Sirije. Vrlo je neobično da Luka navodi dvojicu velikih svećenika, Anu i Kajfu, iako je službeno bio jedan. U to vrijeme je to bio Kajfa. U stvarnosti on je bio marioneta u rukama Ane, koji mu je bio tast i koji je tu službu obnašao ranije.
Navodeći redom sva ova imena evanđelist Luka je označio jednu vrlo složenu društveno-političko-religijsku stvarnost onoga vremena. Time najprije želi kazati kako evanđelje o Isusu nije mit, nego povijesni događaj. Ivan Krstitelj i Isus su se pojavili u točno određeno vrijeme, na točno određenom području da bi ljudima navijestili radosnu vijest spasenja. Ipak, ta poruka spasenja svojom snagom i značenjem nadilazi vrijeme i prostor u kojem se pojavila. Ona je poruka života kako za ono vrijeme, Židovima i poganima, tako za sva druga vremena, ljude i prostore. Evanđelje je povijesni događaj koji cijeloj ljudskoj povijesti daje sasvim novo značenje i usmjerenje. Po njemu je moguće uskladiti naš stvarni život sa svom njegovom kompleksnošću. I samo tada on će zadobiti potpuni smisao i biti ispunjen nepomućenom radošću.
Evanđelist Luka zatim ovim riječima poručuje kako se Bog sa svojom porukom spasenja nije poslužio ni sa kim od navedenih političkih i vjerskih autoriteta. Očito da ih nije smatrao prikladnima za tu ulogu. To je najozbiljnija kritika njima, ali i svima ostalima, koji se na bilo koji način smatraju Božjim posrednicima. Božji glas ne dolazi iz vladarskih palača i hramova, nego iz sasvim neočekivanog mjesta i po čovjeku bez ikakve vlasti. Dolazi iz pustinje po Ivanu, sinu svećenika Zaharije. Ivanova moć bila je u tome što se svom pozivu glasnika Božjeg potpuno predao. Znakovito je i to da on, svećenički sin, nije naslijedio svećeničku službu od svoga oca, kako se očekivalo, nego prekida tradiciju, napušta Hram i Jeruzalem te odlazi u pustinju. Kao da je time htio kazati da poziv koji je još u majčinoj utrobi od Boga primio, taj poziv sadržan je i u njegovu imenu koje znači Bog je milosrdan, nije mogao izvršiti kao svećenik služenjem u Hramu u Jeruzalemu.
Vjerujem da nam je već poznato kako se hramsko bogoslužje u ono vrijeme pretvorilo u besadržajne rituale, u kojima se Božja prisutnost više nije osjećala niti se njegov glas mogao čuti. Nešto takvo se dogodilo Ivanovu ocu svećeniku Zahariji. Kada mu je usred svećeničke službe u Svetištu Gospodnjem anđeo najavio da mu je molba uslišana i da će mu žena, koja je bila nerotkinja, roditi sina, on je od nevjere zanijemio. Čini se da je Zaharija redovito molio za sina, a da u molitvu nije vjerovao. Vjerovao je u Boga, vjerojatno dobro poznavao starozavjetnu objavu, služio mu kao svećenik, prinosio mu molitve i žrtve, ali sve se to svelo na uhodanu rutinu. Zapravo, možemo reći, Zaharija je zanijemio davno prije, kada je prestao zaufano moliti i vršiti svećeničku službu. Isus će kasnije istjerivanjem trgovaca i mjenjača novca iz hrama i sam dati svoju osudu hramskog bogoslužja. Po njegovim riječima kuću Očevu svećenici su pretvorili u kuću trgovačku (v. Iv 2,16).
Sve ovo kao poziv na ispit savjesti i vjere trebali bismo najozbiljnije shvatiti najprije mi današnji svećenici. I to bez iznimke od prvog do posljednjeg, od pape, kardinala i biskupa do župnika i kapelana. Svi mi kršćani pozvani smo da trajno bdijemo nad svojim odnosom prema Bogu da ga ne zahvati opaka bolest licemjernog slavljenja Boga.
Ivan djeluje u pustinji. Prema biblijskoj tradiciji pustinja je mjesto pročišćenja i oslobođenja. U njoj se opipljivo ćuti krhkost našeg zemaljskog postojanja. Zato je u njoj lakše oćutjeti Božju blizinu, slušati njegov glas i od njega živjeti. Već je prorok Hošea pustinju označio kao mjesto obnove prve ljubavi između Boga i njegova naroda, koji mu se bio iznevjerio (v. Hoš 2,16-17).
Mjesto u pustinji na kojem je Ivan djelovao, okolica Jordana, vezano je za Izraelovu povijest. Na tom mjestu je Božji narod ušao u Obećanu zemlju, nakon dugog puta izlaska iz egipatskog ropstva. Ivan ga je očito s namjerom izabrao, kako bi poručio da je njegovo djelovanje poziv na novi izlazak, novu obnovu i oslobođenje naroda, koje će izvesti onaj koji ima doći. Ovo bi bio već treći biblijski Izlazak. Prvi je bio izlazak iz Egipta. Predvodio ga je Mojsije. Drugi je povratak sužnjeva iz Babilona, koji su naviještali proroci sužanjstva. Jedno takvo proroštvo imamo za današnje prvo čitanje. Prorok Baruh tugujućem Jeruzalemu, kojeg vidi kao ožalošćenu udovicu, naviješta dane obnove i radosti. Poziva ga da skine haljinu žalovanja i uspne se na visoko kako bi ugledao svoju djecu koja mu se vraćaju. Oba spomenuta izlaska su vodila kroz pustinju, prvi kroz Sinajsku a drugi kroz Sirijsku, i za cilj imala povratak u Obećanu Zemlju. Oba su bila Božje čudesno djelo, a od Božjeg naroda zahtijevalo se bezrezervno povjerenje u Božja obećanja i prepuštanje njegovu vodstvu.
Treći izlazak, na koji Ivan pripravlja ljude, po mnogočemu je drugačiji. To neće biti političko oslobođenje niti će za nj biti potrebno putovati kroz strane zemlje i pustinje. On će biti hod prema punini Božjeg spasenja, koji se okončava u obećanoj Domovini na nebesima. Na njegovom kraju će svako tijelo vidjeti Božje spasenje, kako prorokuju Izaija i Ivan. Na nj su pozvani svi ljudi iz svih naroda, jezika i plemena. On će također biti Božje čudesno djelo, najveće koje je ljudsko oko vidjelo. I on također traži od nas da bezuvjetno vjerujemo u Božja obećanja i prepustimo se njegovu vodstvu.
U svrhu toga Ivan je propovijedao obraćeničko krštenje na otpuštanje grijeha. Obraćenje je jedini pravi put kojim je moguće ići ususret Božjem spasenju. Ono traži od nas da uklanjamo u svojoj nutrinu sve uzvisine, udoline i krivine koje priječe susret s Gospodinom koji dolazi. Sasvim konkretno to znači obračunavati se sa svim vlastitim grijesima, slabostima i zabludama, od onih najmanjih do najvećih. Obraćenje bitno u sebi uključuje kajanje za grijehe i utjecanje Božjem milosrđu radi oproštenja. Sudbonosno je važno da shvatimo kako nas grijeh i grješan život udaljavaju od Boga i njegova spasenja.
Obraćenje je stoga cjeloživotno duhovno putovanje prema punini spasenja u Kristu. To je poruka koju sv. Pavao upućuje Filipljanima (drugo čitanje). On najprije zahvaljuje Bogu za njihovu vjeru i moli za njihov duhovni napredak, kako bi bili savršeni za Dan Kristov. Zatim ih podsjeća da zato potrebno trajno rasti u pravednosti, ljubavi i spoznanju Boga. To će reći, u obraćenju.
