Prva nedjelja došašća, godina A
Evanđelje Mt 24,37-44:
Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.
Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.
Homilija:
Došašće je sveto vrijeme kojim započinje nova liturgijska godina. To je vrijeme nade, budnosti i iščekivanja Gospodina koji dolazi.
Gospodinov dolazak promatramo najprije kao povijesni događaj, kada je Krist došao u tijelu. Zatim prizivamo u pamet njegov drugi dolazak, koji će se dogoditi na kraju vremena. Tada će Krist doći u slavi i vidjet će ga svako stvorenje pod nebom. Zajedno s time promatramo i njegov dolazak u sadašnjem vremenu. To je Kristova otajstvena prisutnost koju je u svakom trenutku moguće doživjeti snagom vjere. Naše spasenje u Isusu Kristu nije tek daleka prošlost ili maglovita budućnost, nego je stvarnost koja već sada može potpuno preobraziti naše živote. Može ih ispuniti toliko potrebnim mirom i svjetlom istine.
U tom smislu Crkva nas poziva da došašće ne shvaćamo samo kao pripremu za izvanjsko svetkovanje Božića, nego još više da otvorimo oči vjere i prepoznamo Spasitelja koji nam već sada dolazi. Tako više nećemo živjeti kao zemljanici bez nade, nego kao ljubljena Božja djeca, koja idu ususret svome nebeskom Ocu.
Kako to doživjeti? Odgovor nam nude misna čitanja koja pozivaju na budnost. Vjernička budnost je zagledanost u Božju budućnost, koja je cilj našeg životnog hoda. Isus je naviješta kao Dolazak Sina Čovječjega i oslikava ga pomoću triju usporedaba.
Prva je usporedba s vremenom Noe i općeg potopa. U starozavjetnoj objavi potop predstavlja Božji sud. U svijetlu Isusova evanđeoskog navještaja on je slika umiranja staroga grješnog svijeta i rađanja novoga, Božjeg, savršenog…
Noa je poput svojih suvremenika jeo, pio, oženio se, radio… Tako i njegovi sinovi. Ipak, razlikovao se od njih po svom pogledu u budućnost. Noa je bio čovjek duboke vjere. Vjerovao je u novi svijet i očekivao ga. Vjera ga je osposobila da je prepoznao znakove njegova rađanja i propadanja starog. Ostali nisu. Oni su živjeli potpuno suobličeni starome svijetu. Za njih je on bio jedini. Izvan njega oni nisu ništa očekivali, ničemu se nadali, niti što vidjeli. Stari i propadljivi svijet bio je za njih jedini i oni su mu se potpuno podredili. Knjiga Postanka opisuje kako je iskrvarenost ljudi ispunila zemlju i da je posebno zahvatila odnos ljudi prema spolnosti. Nama danas to je jako poznato.
Da bi se zaštitio od buduće katastrofe Noa je po Božjem nadahnuću izgradio korablju. U času dok ju je gradio, na suhom i daleko od mora i rijeka, u očima drugih je izgledao nerazuman. Noa je zbog toga, vrlo vjerojatno, trpio izrugivanja. Ali kad je došao potop, Noina ludost pokazala se kao mudrost.
Drugi Kristov dolazak doista će biti poput suda koji će razdvojiti pravedne od nepravednih. Razdvajanje je neizbježna posljedica naših odabira koje činimo, bilo da smo se za Boga ili protiv. Naši su izbori ti koji nas vode k Bogu i njegovoj volji za nas, ali nas mogu odvesti i daleko od Boga ili čak protiv njega i njegove volje.
Sljedeću sliku Isus uzima iz svakodnevnog života. Dvojica će raditi u polju, tumači Isus, jedan će se uzeti a drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu, jedna će se uzeti a druga ostaviti. Jesti, piti, ženiti se i udavati, raditi i graditi zemaljsku egzistenciju, sve je to dobro. Svaki častan posao ne samo da nije grješan, nego je dobar i uzvišen. Rad odražava našu stvaralačku narav po kojoj nalikujemo na samoga Boga. Bog nam je, po uzoru na svoju stvarateljsku moć, dao sposobnost da možemo raditi i svojim radom doprinositi ljepoti i kvaliteti života. Stoga je naša sveta dužnost otkriti Božju volju za svoj život i vjerno je izvršavati. Na taj način i mi postajemo sugraditelji novog Božjeg svijeta. Međutim, zemaljsko blagostanje, rad, uspjeh, zarada, sve to može postati naš idol, koji u potpunosti zaokupi naše sile i naše vrijeme pa ni ne pomišljamo na to da nismo samo za to stvoreni i da svakoga časa sve to može nestati.
Mi smo stvoreni za nebeski život, za kraljevstvo nebesko. Prorok Izaija vidi ga kao završetak dana kada će se na Gori Doma Gospodnjega sakupiti svi narodi i uživati mir koji će im Bog priskrbiti (prvo čitanje). Taj završetak dana, o kojem Izaija govori, započeo je s Isusovim utjelovljenjem i rođenjem. On je već sada prisutan u srcima svih koji mu povjeruju.
Sveti Pavao konačni dolazak Gospodnji vidi kao dan koji sviće nakon noći (drugo čitanje). Svijet u kojem živimo obavija tama noći, tama grijeha i smrti. Mnogima je to jedino što vide. Međutim, mi, jer očima vjere vidimo svjetlo Kristovo koje razgoni svaku tamu noći, već sada živimo kao djeca svjetla u nadi da će ono potpuno odagnati svaku tamu.
Na kraju Isus poziva na budnost slikom kradljivca što dolazi iznenada. Neobično je da Isus svoj dolazak uspoređuje s lopovom. Međutim, naglasak prispodobe nije na krađi, nego na pripravnosti domaćina. Ako ne želi da mu kradljivac pokrade blago, domaćin kuće mora biti na to pripravan. Tako smo i mi pozvani da budemo budni, jer ne znamo ni dana ni časa dolaska Gospodnjeg.
Poziv na trajnu budnost djeluje dramatično. O njemu na kraju ovisi naše spasenje ili propast. Ipak, ove riječi ne smijemo shvaćati kao prijetnju. Isus ne dolazi da se obračuna s nama i zatre naš život već da nas spasi. A čas svoga ponovnog dolaska nam ne otkriva ne zato što bi nam nešto htio uskratiti i držati nas u tjeskobnoj neizvjesnosti, nego zato da bi našu pozornost skrenuo na ono što je za nas najvažnije. To nije sam čas njegova ponovnost dolaska, nego naše obraćenje. Svrha budnosti nije samo u tome da nas pripremi na iznenadni Kristov dolazak već još više u tome da sav svoj zemaljski život stavimo u ozračje vječnosti, u ozračje Božje beskrajne ljubavi. Zato je poziv na budnost poziv na nadu i pouzdanje.
