Peta vazmena nedjelja, godina C
Evanđelje: Iv 13,31-33a.34-35:
Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«
Homilija:
Evanđeoski odlomak ove nedjelje dio je Isusova oproštajnog govora učenicima na Posljednjoj večeri. Nakon što im je već objavio da će ga jedan od njih izdati, da će ga glavari svećenički osuditi i pogubiti, a Juda, njegov izdajica, već otišao da izvrši djelo izdaje, on im sasvim mirno tumači kako je to čas u kojem se on proslavlja i Bog se po njemu proslavlja. Svoj poraz, poniženje i smrt na križu on naziva svojom i Božjom proslavom!? Pri tome pet puta koristi glagol proslaviti.
Nama je ovakav govor o proslavi jako neobičan. Mi slavu vidimo u uspjehu u društvu, u divljenju ljudi, u moći i bogatstvu… To je slava u očima svijeta, zemaljska, slava kod ljudi. O takvoj slavi većina ljudi sanja. Prema njoj se mjeri uspjeh ljudskog života. Zbog nje su, na žalost, mnogi spremni pogaziti svoju savjest, okrenuti se od Boga, slagati, ukrasti, prevariti, izdati, ubiti…
Upravo se to dogodilo Isusovim protivnicima, židovskim glavarima. Oni su jako dobro znali da je Isus pun milosti i istine, da je njegova slava od Boga, jer nitko ne može činiti djela koja on čini, ako Bog nije s njime. Međutim, kako im je više bilo stalo do slave ljudske, do vlasti, časti i bogatstva, nego do slave Božje, nisu bili spremni povjerovati u njega. Njihova nevjera dovela ih je do sukoba s njime. I to je uvijek tako, kada netko slavu svijeta stavi ispred slave Božje, nužno će se naći u sukobu s Bogom.
Zemaljska slava nije konačna volja Božja za nas, jer nas ona ne može u potpunosti i trajno ispuniti blaženstvom. To ne znači da je ona po sebi loša, nego da je varljiva i prolazna. Svakom razumnom čovjeku je to jasno. Takvu slavu, sjećamo se, Isusu je nudio sotona u pustinji, a on ju je najodlučnije odbacio. Bog nas hoće uvesti u svoju, božansku slavu u kojoj nam jamči vječno blaženstvo. U Isusu Kristu, utjelovljenom Božjem Sinu, on nam objavljuje svoju slavu i svoju spasiteljsku volju. Po njemu nas hoće osloboditi od svih lažnih slava i privesti k sebi u puninu svoje slave. Zemaljska slava, kada se časno stekne, može nam poslužiti samo kao slika slave koju trebamo očekivati u nebu od Boga. O njoj živim slikama govori današnje drugo čitanje iz Knjige otkrivenja. To će biti novo nebo i nova zemlja, u kojoj će Bog prebivati s ljudima. Oni će biti njegov narod, a on Bog njihov.
Božja slava se, kako nas uči Isus, ne ostvaruje u grčevitim natjecanjima i borbama s drugima već u pravoj ljubavi prema njima. Drugim riječima, mi Boga proslavljamo i sami po njemu bivamo proslavljeni kada ljubimo jedni druge onom ljubavlju koju on ima prema nama. Toj ljubavi nas Isus poučava i nju svojim životom svjedoči. Zato on učenicima zapovijeda ljubav po uzoru na svoju ljubav prema njima. I zato čas kada će žrtvom života potvrditi svoju sinovsku vjernost Ocu i njegovu otkupiteljsku ljubav prema nama vidi kao čas svoje i Božje proslave. Isusova smrt na križu je čas kada je ljubav pokazala svu svoju moć nad zlom i smrću.
Isusova žrtva ljubavi novi je savez po kojem on želi graditi novi Božji narod i novi Božji svijet. Isus ga ne gradi iznova s nekim drugim ljudima i u nekom drugom svijetu. On ga želi graditi s nama u našem svijetu. On nas i naš grješni svijet želi preobraziti u svijet Božje ljubavi i slave. Budući da nam je sam pokazao ljubav do kraja, on može starozavjetnu zapovijed ljubavi, koja je pozivala da se bližnjega ljubi kao sebe samoga, sada preinačiti u novu zapovijed da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio.
Zapovijed ljubavi sažetak je svih Isusovih riječi, cijelog njegovog otkupiteljskog djela. Kada je svojim učenicima predaje, on ih naziva dječicom i najavljuje svoj odlazak. Time im hoće kazati da je zapovijed ljubavi njegova oporuka. Isus svojim učenicima ne ostavlja nikakvo drugo naslijeđe već svoju ljubav u riječima koje je govorio i djelima koje je činio. Oni, njegovi učenici, trebaju nastaviti njegovo djelo spasiteljske ljubavi kao što djeca nastavljaju graditi svoje živote na onome što su im njihovi roditelji ostavili. Ako jedni druge budu ljubili onom ljubavlju kojom je on njih ljubio, to će doista i činiti. Ta ljubav bit će i drugima znak po kojem će ih prepoznati da su njegovi učenici. Ona će im također omogućiti da na kraju i oni pođu onamo kamo on pred njima ide. U nebesko zajedništvo Isusa i Oca nije moguće ući nikome tko potpuno ne prihvati Isusov put ljubavi.
Mi smo po krštenju postali Isusovi učenici pa tako zajedno s apostolima i baštinici njegove oporuke. Isus i nas poziva da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio. Vrijeme u kojem živimo, svijet tame, grijeha i smrti, naše je vrijeme u kojem svojim djelima ljubavi trebamo proslavljati Boga te tako i sami biti proslavljeni. Svako vrijeme, pa i ono najteže, prikladno je da se pokaže snaga ljubavi. Štoviše, upravo takvo vrijeme je na svoj način blagoslovljeno, jer se vjera u kušnjama jača. Kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo Božje, propovijedali su Pavao i Barnaba (prvo čitanje). Zato je naše vrijeme i sve nevolje u njemu naš čas, od Boga darovan, u kojem se trebamo proslaviti proslavljajući Boga i njegovu ljubav prema nama.
