Svake godine sveto korizmeno vrijeme započinjemo pozivom proroka Joela (prvo čitanje): „Vratite se k meni sa posteć’, plačuć’ i kukajuć’. Razderite srca svoja a ne halje!… Trubite u trublju na Sionu, sveti post naredite… Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: ‘Smiluj se, Gospodine, svojem narodu!’“ Ove riječi su dramatičan poziv proroka svojim sunarodnjacima, svećenicima i puku, da se vrate Gospodinu moleći za smilovanje i čineći djela pokore.
Doista, u korizmenom govoru, slavljima i molitvama Crkve prevladava poziv na obraćenje, na molitvu, post i pokoru. On nas treba podsjetiti kako je naš zemaljski život opterećen grijesima i slabostima. Obred posipanja pepelom uz riječi koje pri tome slušamo: „Obrati se i vjeruj evanđelju!“ ili: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da će se u prah pretvoriti!“ trebaju nam prizvati u pamet kako je isti taj naš zemaljski život nestalan, prolazan, kako je trajno ispunjen različitim umiranjima, a umiranje je borba na život i smrt, da bi na kraju potpuno uminuo pretvarajući nas u prah i pepeo.
Ipak, u tome nije krajnji cilj korizme. U najdubljem središtu korizmenog vremena i korizmene liturgije nije podsjećanje na grijeh i smrt te poziv na pokoru, nego Božje milosrđe. Božja ljubav. Bog je iz ljubavi predao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u nj vjeruje ne propadne nego da ima život vječni. On nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijetu nego da se svijet po njemu spasi (v. Iv 3,16-17). Zato prorok usred poziva na obraćenje i pokoru kaže: „Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe.“
Cijeli naš život, i zemaljski koji sada živimo i onaj nebeski kojem se kao daru od Boga nadamo, visi o Božjem milosrđu. Božje milosrđe je izraz Božje beskrajne sebedarujuće ljubavi (agape), koju nam Isus do kraja objavljuje. Bog nas je u Isusu Krstu prvi ljubio i sebe predao za nas (v. Ef 5,2). Prvi nam u našoj grješnoj slabosti i smrtnosti iskazao svoju milosrdnu i životvornu ljubav. Međutim, da bismo tu Božju ljubav doista doživjeli, mi je trebamo Bogu uzvratiti. To je naprosto u naravi ljubavi. Možeš je primiti samo onda kada je daješ i onoliko koliko je daješ. Kada ne uzvraćaš ljubav, a ne uzvraćaš je zbog grijeha koji zarobi i oteža naše ljudsko srce, ona umire. I mi ostajemo bez nje. Sebičnost ubija ljubav. Taština ubija ljubav. Udovoljavanje sebičnim i bludnim strastima ubija ljubav. Zavist ubija ljubav. Srdžba i lijenost ubijaju ljubav.
Svrha korizmenih odricanja je u tome da nas pročiste i ojačaju u borbi protiv grijeha te budemo kadri bolje spoznati Božje milosrđe i primiti ga kako bismo od njega živjeli. Bogu nisu potrebne naše molitve. On našim postovima i odricanjima ne biva veći. Ipak, sve je to potrebno nama da bismo mi mogli primiti Božju milost. Odnosno da je ne primimo uzalud, kako upozorava sv. Pavao (drugo čitanje). Jer Bog nam svoju milost nikada ne uskraćuje. Ako smo bez nje, to je znak da je ne primamo kako valja.
Korizmena liturgija (korizmena predslovlja) poručuje nam da odricanje kroti našu sebičnu narav i otvara nam srce za potrebne po uzoru na Božju dobrotu. Pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi. Po tjelesnom postu milosrdni Bog suzbija naše zle sklonosti, uzdiže dušu te nam daje snagu i pobjedu. Zbog svega ovoga korizmeno vrijeme je na osobit način vrijeme milosno i vrijeme spasa, kaže sv. Pavao. Ono je za nas vjernike potreba i radost, a nikako obveza i teret.
Što je potrebno činiti da bismo se vratili Gospodinu, kako bismo u zajedništvu s njime pronašli pravu radost? Isus nas u današnjem evanđelju poziva da preispitamo najdublje razloge koji nas pokreću u postu, molitvi i djelima milosrđa. Post, molitva i djela milosrđa su tri dimenzije od kojih se sastoji naš vjernički život. Molitva je sredstvo kojim izgrađujemo naš odnos s Bogom, djelima milosrđa gradimo naše odnose s bližnjima, a postom naš odnos prema samima sebi. Ti odnosi trebaju biti naša trajna briga. Naš redoviti ispit savjesti. Redoviti i iskreni ispit savjesti je od presudne važnosti za naš vjernički život. Bez njega nije moguće pravo rasti u vjeri i doživjeti snagu Božjeg milosrđa.
Isus nam najprije poručuje da svoje pravednosti ne činimo radi toga da nas ljudi vide. Potreba za priznanjem i podrškom ljudi u nama je silna. To je prirodno. Sam Bog ju je u nas usadio. Ona nam govori kako sami sebi nismo dovoljni. Kako ne možemo živjeti sami u nekakvom svom zatvorenom svijetu. Mi smo potrebni jedni drugima. Potrebno je da jedni druge poštujemo, potičemo i hrabrimo u svem što je dobro. Kada nas drugi ne cijene i ne poštuju, nama se nameće osjećaj bezvrijednosti. A tomu se naše biće silno protivi. Nasuprot toga, priznanja i pohvale u nama izazivaju osjećaj radosti i vrijednosti. Ipak, tu se krije velika opasnost. Kada postane najvažnije da budemo viđeni, slavljeni i hvaljeni, kada samo zbog toga činimo dobra i pobožna djela, tada se hvala i slava svijeta pretvara u idol komu se klanjamo. Korizma nas poziva da se zapitamo za čijom ili kakvom slavom težimo. Tko je taj koji nam može je može podariti?
Razlog naših dobrih djela treba biti prije svega zahvalnost Bogu. Uzvraćati Bogu na njegovoj beskrajnoj ljubavi čineći ista djela ljubavi i milosrđa prema braći, to je vrhunac vjerničkog predanja Bogu i samo to može u nama proizvesti istinsku radost. S takvim stavom valja pristupati davanju milostinje, molitvi i postu.
Davati milostinju znači zauzimati se za pravednost i dostojanstvo svakog čovjeka… Mi nismo vlasnici dobara koje posjedujemo već samo njihovi upravitelji, koji smo ih dobili od Boga sa zadatkom da njima upravljamo u duhu Božje pravednosti. Na taj način sudjelujemo u uspostavi te iste Božje pravednosti u svijetu. A pravednost je u konačnici mjera za ljubav. Punina pravednosti (Zakona) je ljubav (v. Rim 13,10). Zato Isus poručuje da, kada daješ milostinju, ne trubi pred sobom kao licemjeri, nego neka ti ne zna ljevica što čini desnica. Dovoljno je da to vidi naš Otac nebeski, jer se samo on za to može pravo nagraditi.
Vrijednost molitve nije u njenoj količini, nije u mnoštvu riječi i vremena koje u njoj provedemo, pogotovo ne u tome jesu li nas drugi vidjeli, nego u tome koliko nas ona uzdiže k Bogu i oblikuje po uzoru na njegovu dobrotu. U tome je čudesna moć i svrha molitve. Ona nas osposobljava da primimo Božju dobrotu i budemo njezini svjedoci u svijetu.
Post također uvijek treba biti naš izraz ljubavi prema Bogu. Post koji je po volji Bogu je onaj koji doprinosi smanjenju bijede i nepravde u svijetu, odnosno uspostavi Božjeg kraljevstva među ljudima (v. Iz 58,6-7). Tako i onaj post koji prakticiramo na način da on ne doprinosi izravno nekim dobrom za druge ipak je veoma koristan. On nas oslobađa od grješne navezanosti na zemaljska dobra, kako bismo slobodnije mogli prianjati uz nebeska, a zemaljska dobra stavljati u službu ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Onima koji budu tako činili djela milosrđa, tako molili i postili Isus obećava nagradu od Oca nebeskog. To je zajedništvo u Božjoj ljubavi i radosti. Pri tome ipak ne smijemo zaboraviti, to nije nagrada koju bismo mi svojim pobožnim djelima i djelima milosrđa zaslužili, jer ih ona daleko nadilazi, ali nas naša dobra i pobožna djela čine sposobnima primiti je kao nezasluženi dar Božje ljubavi.
Sve reakcije:
3Mi La, Barka Trubić i još jedna osoba
