Druga korizmena nedjelja, godina C
Evanđelje Lk 9,28b-36:
U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše ¬svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.
Homilija:
Evanđeoski izvještaj o Isusovu preobraženju iznimno je bogata pouka koja nam pomaže vjerom ostati usredotočen na Boga i njegova obećanja. Isusova kušnja u pustinji, o čemu smo slušali prošle nedjelje, i njegovo preobraženje na visokoj gori u bitnome predočavaju sadržaj i konačni cilj našeg životnog puta. Cijeli naš zemaljski život ispunjen je iskušenjima i borbama protiv đavolskih sila, koje nas žele odvojiti od Boga i odvesti u propast. Međutim, iskušenja i borbe nisu konačna svrha našega života. One su put kojim dolazimo do cilja. A cilj je domovina na nebesima. Preobraženjem Isus nam je odškrinuo njezina vrata. Ponudio nam je živu sliku onoga za što nas je Bog od početka stvorio, a on žrtvom na križu otkupio. Imati je pred očima osobito je važno u trenucima najtežih iskušenja, u trenucima kada mi svojim ljudskim očima i mislima ne možemo doprijeti dalje od tame zla i beznađa smrti.
Na visoku goru Isus sa sobom vodi Petra, Jakova i Ivana. Neposredno prije ovog događaja on je svim učenicima najavio svoju muku i smrt, ali i uskrsnuće. Otvoreno im je kazao da je žrtva ljubavi do kraja put po kojem on uspostavlja nebesko kraljevstvo i uzlazi u svoju slavu. Na isti put je i njih pozvao: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima svoj križ i neka ide za mnom.“ To je kod učenika izazvalo silan otpor. Oni su njegovu slavu zamišljali drugačije, više zemaljski. Zamišljali su je kao trijumf u kojem će svi njihovi neprijatelji biti poraženi, a oni s njime kao pobjednici u njegovoj slavi. Kako bi ga mogli bolje razumjeti i lakše nasljedovati, Isus uzima ovu trojicu najutjecajnijih među apostolima s ciljem da im otkrije konačnu budućnost prema kojoj ih vodi. Hoće im pokazati da njegova volja da preda svoj život na križu nije nikakva njegova ludost, nikakva izdaja niti odustajanje od mesijanskog poslanja, nego volja Očeva i jedini put do spasenja svijeta.
Preobraženje se događa na gori i u molitvi. Gore i uzvisine su mjesta odakle pogledi sežu puno dalje nego iz nizina. Na njima se čovjeku sama od sebe nameće misao o životu izvan okvira u kojima ga on redovito živi. Ovo je vrlo snažna slika molitve. Moliti znači uzdizati se iz naše zemaljske stvarnosti k Bogu. To je nužno, jer unutar naših zemaljskih granica mi nismo kadri pravo sagledati svu dubinu, širinu i visinu našega života. Zemaljska zbilja nam ne može pružiti cjelovit pogled na sve ono što ovdje u životu živimo, a pogotovo ne ono što još trebamo postati. Tek izlazak iz nje i uzdizanje u nebesku stvarnost omogućuje nam da svoj život pravo vidimo, da ga vidimo iz nebeskog obzora. To nam je moguće u molitvi. Molitva nam otvara oči da vidimo nadvidljivo i spoznamo nadspoznatljivo. Međutim, uzdizanje u molitvi se ne događa bez otpora u našem taštom i sebičnom biću. Zato, kao što uspinjanje na goru zahtjeva tjelesni napor, uzdizanje k Bogu traži duhovni napor. Put do preobraženja vodi kroz borbu sa samim sobom.
U preobraženju Isusovo lice je zasjalo kao sunce, a haljine postale bijele kao svjetlost. Bjelina i svjetlo su simboli čistoće, istine, radosti… Oni upućuju na Božji svijet, na život uskrsnuća. Molitva preobražava. Tek onda kada se u molitvi združimo s Bogom, naše lice poprima svoj najljepši izraz, jer odražava božansku (nad)narav našeg bića.
U času preobraženja Isus razgovara s Mojsijem i Ilijom. Njih dvojica najistaknutiji su predstavnici starozavjetne objave (Zakona i Proroka). Iako su odavno napustili zemaljski svijet, oni su očito još uvijek živi i nalaze se u nebeskoj slavi. S Isusom razgovaraju „o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalem.“ To znači da Mojsije i Ilija potvrđuju da je Isus predvodnik novog Izlaska, koji će svoj vrhunac imati muci i smrti na križu, a konačni cilj u uskrsnuću. Sve ovo učenicima treba biti jasna pouka da Isusova smrt na križu neće biti njegov tragičan kraj, nego ispunjenje Božjeg plana spasenja. Krist, koji je s neba sišao na zemlju, upravo je po križu omogućio svima nama pristup u nebo. U pouskrsnom razgovoru s učenicima na putu u Emaus Isus će kazati da je trebalo da Krist pretrpi muku i smrt te uđe u svoju slavu (Lk 24,26).
Iz tog razloga Kristov križ treba biti u središtu naše vjere. On treba biti naše osobno opredjeljenje. I zato sv. Pavao sve one koji žive kao neprijatelji križa Kristova najoštrije opominje da im je bog trbuh, slava u sramoti i svršetak propast, jer misle samo na zemaljsko (drugo čitanje). Naša prava domovina nije na zemlji, nego na nebesima. Tek u nebesima će se ispuniti sva obećanja, koja je Bog izrekao počevši od praoca naše vjere Abrahama, komu se zakleo na vjernost (prvo čitanje). Pisac Poslanice Hebrejima piše da Abraham ispunjenje dobivenih obećanja i nije očekivao na zemlji, na kojoj se uvijek osjećao kao tuđinac, nego, uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti, iščekivao je utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac sam Bog (v. Hebr 11,9-10.19). A Abrahamova vjera, s kojom je pristao uz Božja obećanja, treba i nama biti uzor.
Učenici su u vrijeme viđenja zaspali, piše sv. Luka. Iz nekog razloga oni su ostali izvan prizora. Zato ga pravo nisu ni razumjeli. Spavanje označava našu ljudsku nemoć, našu gluhoću i sljepoću da razumijemo Božji govor, koji nam on nikada ne uskraćuje. Vrlo slično će se dogoditi u Maslinskom vrtu u noći pred Isusovu muku i smrt. Iako im je sasvim otvoreno govorio o svom putu, učenici Isusa nisu razumjeli. Tijelom su mu bili blizu, išli za njim istim putem, ali su u svojim mislima išli prema sasvim drugačijem cilju. Zato su, da bi im se otvorile oči, morali doživjeti vlastitu sramotu.
Kada su se prenuli iza sna i vidjeli prizor, Petar predlaže da se načine tri sjenice, jedna Isusu, jedna Mojsiju, a jedna Iliji. Ovime on, budući da u središte stavlja Mojsija a ne Isusa, pokazuje da još uvijek vjeruje u povratak staroga poretka u kojem će starozavjetni Zakon biti u središtu. Nije znao što govori, kaže sv. Luka. Petar ne shvaća koliko je još uvijek u zabludi, ne vidi da se Mojsije i Ilija povlače pred Isusom.
Zato, kada se nad njih nadvio oblak, Petar i drugovi su se uplašili. U biblijskom govoru oblak označava Božju prisutnost. Božja prisutnost u ljudima redovito izaziva strah. Razlog je naša ljudska grješnost, naša nedostojnost da stojimo pred Bogom. Vjerovalo se da čovjeku nije moguće vidjeti Boga i ostati na životu.
Razlog straha može također biti objava koju Bog saopćava. Susret s Bogom uvijek u sebi sadrži objavu i poziv da je prihvatimo. U ovom slučaju Očev glas objavljuje da je Isus njegov Sin, Izabranik, a poziv da odsada njega slušaju. Ne više Mojsija ni Iliju. Isus je jedini posrednik između Boga i ljudi, onaj koji do kraja ispunja Božja obećanja, i jedini kojega treba slušati. On nas, istina, do spasenja vodi preko Kalvarije. Put spasenja je put ljubavi, a ljubav se u žrtvi pokazuje.
Nakon svega trojica učenika su zašutjeli i idućih dana nisu nikome govorili što su vidjeli. Progovorit će kasnije, nakon što Isus uskrsne od mrtvih (v. Mk 9,9-10). Šutnja, ona u kojoj Boga promatram i slušam, nužno je potrebna da njegov govor meni u meni sazrije i urodi plodom ispravnog razumijevanja.
