XVII. nedjelja kroz godinu, godina C
Evanđelje: Lk 11,1-13:
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!«
I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem…’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.
I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.
A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«
Homilija:
Današnje misno evanđelje vodi nas u Isusovu školu molitve. Nakon što je na jednom mjestu molio, piše sv. Luka, jedan od učenika mu reče: „Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan učio svoje učenike.“ Tada im je Isus izrekao molitvu Oče naš i kazao da tako mole.
Molitva je uzdizanje uma i srca k Bogu. Ona je ulaženje u Božju prisutnost, promatranje sebe i svijeta u kojem živimo u svjetlu Božje ljubavi i riječi. Ona je traženje njegove volje za sebe. Molitva je dar Božji, čist i nezaslužen. Još više, ona je najdragocjeniji privilegij koji svi imamo kod Boga. Iako smo „tek prah i pepeo“, mi možemo stupati pred lice Boga, našeg nebeskog Oca, i obraćati mu se. Upravo onako kako se to Abraham usuđuje, kada moli za spas Sodome i Gomore (prvo čitanje).
Iako na prvi pogled može tako izgledati, Abrahamova molitva nije cjenkanje s Bogom s ciljem da on zbog naših molitava promijeni svoju volju. Ta Bog je uvijek beskrajno pravedan, milosrdan i blag, sama dobrota i vjernost (Ps 86; 138). Pravda i pravo temelj su prijestolja njegova (Ps 97). A njegova pravda ispunja se u ljubavi. Ispunja je Isus svojim utjelovljenjem i žrtvom na križu (Mt 3,15; Iv 19,30). Abrahamov razgovor s Bogom zapravo je prikaz preobrazujuće snage, koju molitva ima za onoga koji moli. U njoj vidimo kako Abraham kroz molitvu raste i sazrijeva u Božjem milosrđu. Moleći Boga za pravednost, da zbog pedeset, četrdeset, trideset, dvadeset i na kraju deset pravednika poštedi Sodomu i Gomoru, on sve više otkriva Božju pravednost, koja je daleko vidovitija i veća od njegove.
Kasnije će Isus objaviti kako je Bog zbog samo jednog pravednika, zbog njega samoga, poštedio cijeli ljudski rod od propasti. Po njemu je Bog svima nama oprostio sve prijestupe i izbrisao zadužnicu koja bijaše propisima protiv nas, piše sv. Pavao Kološanima (drugo čitanje). Po vjeri u nj krštenjem smo s njime suukopani u njegovu smrt da bismo s njime uskrsnuli od mrtvih. Što, dakle, Abraham više nastoji u molitvi biti pravedan, to više otkriva kako ga Božja pravednost natkriljuje i on, Bog, postaje mu sve bliži. Zato je molitva puno više Božji govor nama nego li naš govor Bogu. Prema tome, molitva je puno više osluškivanje Boga i rast u njegovoj milosti, nego li tjeskobno bavljenje svojim potrebama. Ta zna Bog što nam je potrebno i prije nego ga zaištemo (Mt 6,8). Međutim, potrebno je da ga mi to isto molimo kako bismo uvijek bili svjesni da je sve što jesmo i posjedujemo Božji dar i da mu na tome budemo zahvalni.
U Abrahamovoj molitvi vidimo kako Bogu nije iz poniženja da raspravlja s čovjekom. On sluša pravednika. Štoviše, objavljuje mu svoje naume. Bog saopćava Abrahamu što kani učiniti sa Sodomom i Gomorom. Pravednik može s Bogom razgovarati, može upoznati Božje naume i može otkriti u njima Božju pravednost koja daleko nadilazi našu pravednost. Nije, dakle, svrha molitve da bismo mi Boga upoznavali sa svojim potrebama i pozivali da bude pravedan. Ili da bismo morali ispunjavati nekakve uvjete koje Bog postavlja da bi nam se smilovao. Svrha molitve je u tome da mi sami rastemo u Božjoj pravednosti i milosrđu te tako postanemo pravedni i milosrdni poput njega. Molitva nas osposobljava da vidimo nevidljivo, da čujemo ono što se ne može čuti, da razumijemo i prihvatimo ono što nadilazi naše pameti, da se nadamo onomu što nadilazi naša očekivanja i nadanja. Ili, prema Isusovim riječima iz današnjeg evanđelja, molitva otvara naše srce daru Duha Svetoga, koji nas prosvjetljuje da upoznamo volju Božju za nas i jača nas da je možemo izvršiti. Zato je potrebno moliti. Molitva čovjeka mijenja i izgrađuje po mjeri bogosličnosti. Čini ga pred drugima uočljivo prožetim Bogom.
Isus je naš prvi i najbolji učitelj molitve. On nam najprije svojim primjerom pokazuje potrebu i snagu molitve. Učenici poželješe naučiti moliti gledajući njega kako moli. A on je molio uporno i redovito, ponekad, osobito prije presudnih trenutaka, i po cijele noći. Osobni primjer molitelja najbolja je škola molitve.
Sama činjenica da učenici traže od Isusa da ih nauči moliti i on ih poučava pokazuje kako molitva nije nešto što se samo po sebi razumije, nego da treba učiti moliti. Molitva ima svoju strukturu, svrhu i pravila. Prema tome, nije svaka molitva dobra molitva. Moliti se može pogrešno. Primjer za to je Isusova prispodoba o molitvi farizeja i carinika u Hramu (Lk 18,10-14).
Za pouku Isus učenicima daje uzor-molitvu Oče naš. U njoj vidimo kako nam najprije u molitvi valja sinovski stati pred Boga, kao svoga Oca, klanjati svetosti njegova imena. Samo po svetosti njegova imena mi se možemo posvetiti. I samo tada može k nama doći kraljevstvo nebesko. Samo, dakle, onda kada tražimo da Bog iznad svega i u svemu bude svet, mogu se nebo i zemlja povezati i činiti jedno kraljevstvo te i na zemlji bude kako je na nebu. Bez Boga nemoguće je na zemlji postići kraljevstvo pravde i mira. To je najveća zabluda u koju čovjek može pasti. Cijeli niz kriza (političkih, ekonomskih, zdravstvenih, demografskih…) najbolji su pokazatelj kako čovjek gubi, kada izgubi Boga pa na njegovo mjesto postavi sebe. Samo onda kada je Bog na prvom mjestu, sve drugo može biti na svome mjestu.
Drugi, prozbeni dio Očenaša najprije nas poučava da nam od Boga dolazi kruh svagdašnji. Od njega dolazi svako dobro, sve što nam je potrebno da živimo svaki dan i svu vječnost. Ovaj zaziv se ne odnosi samo na materijalni kruh, nego i na euharistijski kruh, koji daje život vječni. Po euharistijskom kruhu mi već sada kao predokus kušamo buduća dobra za koja nas je Bog stvorio.
Isus nas nadalje poučava kako je nužno da se priznamo grješnicima kojima je potrebno Božje oproštenje. Molitva nas treba preobražavati. Bez spremnosti da sami budemo prožeti duhom molitve, ne možemo očekivati da će naša molitva biti uslišana. Ne možemo primiti Božje oproštenje, ukoliko ga sami nismo spremni davati. Ne zato što nam ga Bog ne bi htio udijeliti, nego zato što ga mi u takvom stanju nismo kadri primiti. I ništa nas ne čini toliko sličnima samome Bogu, što jesmo i što bismo trebali biti, koliko spremnost da opraštamo. Oprostiti može samo onaj koji posjeduje u sebi čvrstu nadu da to ima smisla, da je tako bolje, koji ima viziju božanskog svijeta, koji već sada vidi ono što se tek ima dogoditi po Božjem milosrđu na koje se oslanja i koje zato svjedoči.
Na koncu, Bog nas na našem zemaljskom putu prema domovini na nebesima vodi kroz iskušenja. Kušnje su sastavni dio našeg života. I one nadilaze naše ljudske sile. Zato u iskušenjima lako dođemo u napast da popustimo. I zato je potrebo utjecati se Bogu. On je naša mudrost i snaga s kojom se možemo oduprijeti svakoj napasti na zlo i grijeh.
Molitva Oče naš podsjeća nas da je naš kršćanski život bitno u sebi poziv na život po evanđelju. Tražiti od Boga možemo samo ono što smo i sami spremni davati. Svaka druga molitva je licemjerna i ne postiže učinak za onoga koji moli. Prema tome, ukoliko ono što molimo od Boga shvatimo istovremeno kao ono oko čega se i sami trebamo zauzimati, a tako bi trebalo biti, onda je svetost Božjeg imena, zauzetost oko izgradnje Božjeg kraljevstva, briga za zdravlje duše i tijela, opraštanje te borba protiv zla i grijeha istovremeno i naše poslanje u svijetu. Božji plan spasenja čovjeka nije samo predmet naše molitve, već ujedno i naše poslanje u svijetu u kojem bismo sami sebe trebali prepoznati. U taj plan i molitvom i djelom valja nam se ugraditi.
