(XVI. nedjelja kroz godinu, godina C)
Evanđelje: Lk 10,38-42:
U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«
Homilija:
Bog želi sa svakim čovjekom biti najprisnije vezan. On nas je stvorio zato da budemo dionici njegova božanskog života. Zbog toga mi ljudi samo s njime i u njemu možemo pronaći puni smisao vlastitog postojanja.
Od zajedništva s ljudima Bog ne odustaje ni nakon Adamova grješnog otpada, koji je njega i cijeli ljudski rod predodredio za smrt. On nam dolazi i svakome od nas nudi da s njime uspostavi izvorno božansko zajedništvo. U Knjizi Otkrivenja zato poručuje: „Evo, na vratima stojim i kucam. Posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom“ (Otk 3,20). Zajedništvo za stolom slika je punog zajedništva života, kojeg nam Bog već ovdje na zemlji nudi u otajstvu Euharistije.
Današnja misna čitanja poučavaju nas kako Bogu, koji nam dolazi, izići u susret, kako ga primiti i s njime uspostaviti istinsko zajedništvo. Prvo čitanje nam donosi poznati događaj iz Knjige Postanka u kojem Abrahama pohađaju trojica stranaca, a on u njima prepoznaje da ga sam Gospodin pohađa. U evanđelju o pohodu Spasitelja Isusa domu Marte i Marije.
U Abrahamu i Mariji vidimo primjere kako Gospodina iskreno i prikladno primiti. Abraham ugošćuje tajanstvene posjetioce najbolje što zna, pada pred njima ničice, poziva ih u svoj šator, pere im noge, priprema za jelo najbolje što ima i sam ih poslužuje. Koliko je bio posvećen posluživanju vidimo također po tome što je cijelo vrijeme, dok su trojica blagovala, sam bio na nogama spreman da ispuni svaku njihovu potrebu. Zauzvrat dobiva od Gospodina obećanje da će mu žena Sara roditi sina. Dolazak Božji Abrahamu, prema tome, nije bio samo prigodni posjet, nego susret koji je u korijenu izmijenio njegov život. Primio je ono što mu je nedostajalo i za čime je najdublje u svome biću čeznuo.
Marija također daje Gospodinu najbolje što ima. Ona, očito, jako dobro shvaća da je Isus od Boga obećani božanski Spasitelj po kojem Bog ispunja sva svoja obećanja dana Abrahamu i njegovu potomstvu. Prepoznaje da se u njemu, kako piše sv. Pavao (drugo čitanje), potpuno objavljuje otajstvo koje je do tad pred vjekovima i naraštajima bilo skriveno. To je otajstvo Božje beskrajne ljubavi koja Adamov grješni rod potpuno oslobađa od grijeha i smrti, i k sebi ga privodi. Isusova riječ, piše sv. Pavao, ima moć da svakog čovjeka dovede do punine savršenstva koje je u njemu.
Marija zato Isusu sjeda do nogu i sluša ga. Poklanja mu svu svoju pažnju. Želi čuti svaku njegovu riječ. Ona je zauzela stav učenika. I to je jedini ispravan stav koji svatko od nas pred Isusom treba zauzeti. Zato je Isus hvali da je izabrala najbolji dio koji joj se neće oduzeti. Dobro je ovdje prisjetiti se još jednog susreta Isusa i Marije, u kojem je Marija dragocjenom nardovom pomašću pomazala Isusu noge (v. Iv 12,3).
Nasuprot Abrahamu i Mariji stoje Sara i Marta. Sara, koja iz prikrajka sluša razgovor Abrahama i trojice gosta, svojim stavom odaje kako ne uviđa da je u njima sam Bog pohodio njihov dom. U nastavku teksta otkrivamo da se podsmjehivala kada je čula navještaj da će začeti i roditi sina, zašto ju je Gospodin ukorio. Sara ne prepoznaje Gospodina zato što je zarobljena ljudskim granicama, granicama nevjere. Budući da je nerotkinja i u poodmakloj dobi, ona ne vidi načina da joj se ispuni duboka želja da bude majka. Svoje granice ona stavlja samome Bogu.
Slično postupa Marta. Iako svojim služenjem Isusu naizgled posvećuje više pažnje od svoje sestre Marije, ona također propušta najvažnije, s vjerom slušati Isusa, utjelovljenu Božju Riječ. Poput Sare ni ona ne vidi u njemu samoga Boga koji joj dolazi u pohod. Susret s Isusom ona je svela u okvire uobičajene ljudske gostoljubivosti. Prema njemu postupa kao prema svakom drugom dragom gostu. Za razliku od Marije, koja Isusa stavlja u središte, Marta i nesvjesno u središte stavlja samu sebe. Ona zapravo hoće svojim služenjem prisiliti Isusa da on bude njezin sluga. Dok Marija dopušta Isusu da govori ono što on hoće kazati i sluša ga, Marta ga ne sluša nego mu zapovijeda što će govoriti. Marta, možemo tako kazati, zloupotrebljava služenje da bi one kojima služi suptilno prisilila da oni njoj služe. Budući da joj to ne polazi za rukom, postaje toliko nezadovoljna i razdražljiva da samom Isusu prigovara što dovoljno ne mari za nju. Kada mi ljudi u središte svoga života umjesto Boga stavljamo same sebe, tada nužno ostajemo bez dara života kojeg nam on donosi. Tada našu dušu ispunjaju nemir, nezadovoljstvo, gorčina, razdražljivost… Sve to se onda kao po zakonu spojenih posuda pretače u sve druge naše odnose i ide dotle nam u konačnici ni sam Bog nije po volji.
Ovdje je važno uočiti da Isus ne kori Martu zbog njezinog predanog služenja, nego zbog toga što se brine i uznemiruje za mnogo te tako propušta ono što je najbolje. Čovjek ne živi samo od kruha, nego još više mu je potrebna riječ iz Božjih usta. To je ono što je Marta zanemarila, a Marija prihvatila.
Mariji se, kaže Isus Marti, ono što je odabrala neće oduzeti. U slušanju Isusa je mudrost života. Jedini on, koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj položi za naše spasenje, može nas pravo naučiti kako i zašto služiti. Bez njegove riječi mi gubimo svrhu i mjeru služenja. Tada služenje postaje briga, teret, muka, tortura… Danas je u društvu sve prisutniji sindrom izgaranja (burnout). On je pokazatelj dokle nas može dovesti pretjerana briga i uznemiravanje za prolazno, a zanemarivanje onoga što je najvažnije.
Poslušnost Bogu koja je iskrena, cjelovita, djelotvorna, strpljiva u patnjama, to je ono na što Pavao smjera kada kaže da u svome tijelu nadopunja što nedostaje Kristovim patnjama (drugo čitanje). Doista, Kristovim patnjama ne nedostaje ništa. Kristova žrtva na križu nas potpuno izmiruje s Bogom. Međutim, ono što joj nedostaje jest naša vjernost, naša poslušnost. To je ono čime Bogu svaki od nas mora uzvratiti. Kada vjernik s vjerom prihvaća Krista i njegovu riječ, osobito onda kada zbog toga trpi, on u svome tijelu nadodaje Kristovim patnjama ono što je potrebno da on zadobije spasenje koje mu je Krist izvojevao. Abraham i Marija pokazali su upravo takvu poslušnost Isusu. Stavili su Boga, koji ih je pohodio, u središte potpuno spremni da prime dar njegova pohođenja, za razliku od Sare i Marte koje su ostale postrani, zarobljene i zaokupljene svojim ljudskim dometima i slaboćama. Bogu ne trebaju naše žrtve nego naša vjernost. Ona mu ona omogućuje da nas obdari onim radi čega je došao k nama.
Po Crkvi Bog svakoga od nas pohađa u Kristu Isusu. Dolazi da bude gost našega života, da prebiva u našem domu i donese nam dar spasenja koji je skriven u sakramentima i njegovim riječima. Od nas traži stav Abrahama i Marije, odnosno da ga primimo kao nebeskog gosta, kao onoga koji nam donosi upravo ono što je najbolje i nama najpotrebnije, dar spasenja, i što nam nitko drugi ne može dati. Sve koji tako postupe on će učiniti svojim nebesnicima, subaštinicima svoje božanske slave.