(II. nedjelja kroz godinu, godina A)
Evanđelje, Iv 1,29-34:
U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.«
I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«
Homilija:
Ivan svojim slušateljima predstavlja Isusa kao Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta. Koliko su te riječi važne, govori činjenica da ih je Crkva ugradila u najsvetiji obred naše vjere, u slavlje euharistije neposredno prije pristupanja k svetoj pričesti. One tako postaju trajni navještaj Crkve da samo u Isusu Kristu možemo pronaći puninu milosti i mira, kako sv. Pavao ističe na početku Prve poslanice Korinćanima (drugo čitanje).
Ivanove riječi morale su izazvati čuđenje njegovih slušatelja. Bili su to pobožni Židovi, ljudi koji su poznavali Pisma i živjeli u nadu u dolazak Mesije. Navještaj njegova dolaska privukao ih je k Ivanu. No slika Jaganjca Božjeg dovodila je u pitanje njihova očekivanja. Oni su Mesiju zamišljali kao snažnog vladara, kralja ili suca, koji će svojom mišicom uspostaviti pravdu i mir. Lik krotkog i nemoćnog janjeta nije se uklapao u takvu viziju spasenja.
Takvi smo mi ljudi. Volimo snagu, silu, uspjeh… Volimo poraziti svoje protivnike. Privlače nas simboli koji ulijevaju strah i poštovanje, kao što su lav, vuk, orao, grom, mač, sablja. Krotko i slabašno janje nikako.
Ipak, upravo taj simbol je u središtu biblijske objave. Jaganjac Božji najprije nas podsjeća na prvu Pashu u Egiptu. Vjerni Božjoj riječi, Izraelci su zaklali janje, njegovom krvlju označili svoje domove i blagovali njegovo meso. Tako su bili pošteđeni pomora prvorođenaca i dobili mogućnost krenuti na put prema obećanoj slobodi. Pasha je potom postala središnja svetkovina u Izraelu kao trajni spomen na spasenje koje je Bog čudesno izveo sa svojim narodom. Ivan time želi reći da je Isus novi Jaganjac, čijom ćemo krvlju mi, kršteni u njegovo ime, biti oslobođeni ropstva grijeha, a hraneći se njegovim Tijelom primiti snagu za borbu protiv svakoga zla.
Jaganjac Božji podsjeća nas također na tajnovitog Slugu Gospodnjeg iz Izaijinih proroštava. On će biti postavljen za svjetlost narodima, da spas Božji do nakraj zemlje donese, slušamo u današnjem prvom čitanju. Izaija također piše da će Bog na nj staviti naša bezakonja. On će biti kažnjen radi našega mira, radi naših grijeha bit će proboden… Kao janje na klanje bit će odveden, nevin ubrojen među zločince. Crkva je od samih svojih početaka uvjerena da je Isus upravo taj Sluga Gospodnji koji je svojom poslušnošću i ljubavlju do kraja platio cijenu našega otkupljenja.
Slika žrtvenog janjeta doziva u pamet i Abrahamovu kušnju. Na Izakovo pitanje gdje je janje za žrtvu, Abraham odgovara: „Bog će providjeti.“ U Kristu se ta riječ ispunja: Bog sam daje ono što je potrebno za spasenje čovjeka. Ne iz okrutnosti, nego iz ljubavi.
Iako smo mi već navikli u Jaganjcu vidjeti Isusa, ipak ostaje pitanje koje se tiče svakoga od nas: zašto je Isus morao umrijeti? Zašto nedužni mora trpjeti da bi grešnici bili spašeni?
Zlo nastaje ondje gdje jedan ugrožava život drugoga, gdje sebi prisvaja ono što mu ne pripada. Na taj način u čovjeka i u zajednicu ulazi razorno zlo koje izaziva strah, nepovjerenje, nemir, nasilje, te izobličuje čovjeka i narušava međuljudske odnose. Kako taj začarani krug zla dokinuti? Kako zlu stati ukraj? Iskustvo pokazuje da se zlo ne može pobijediti zlom. Kada netko nasilno hoće spriječiti nasilje, bilo da se silom samo brani bilo da mu uzvraća istom mjerom, pristaje na logiku zla i sam postaje njegov sudionik. Tako se osvetnici lako pretvore u nasilnike, katkad i gore od onih koji su njih ugrozili.
Zlo se hrani zlom. Ono prestaje samo onda kada se na nj ne pristaje. Kada je netko, vođen ljubavlju, spreman i pod cijenu vlastitog života ustrajati u nečinjenju zla, tada zlu oduzima njegovu moć. Kada zlo ti više nema što oduzeti, ono umire. Nema se čime hraniti. Nema na čemu parazitirati. Nedužnost je zato jedina sila koja se može suprotstaviti zlu. Upravo je to put kojim ide Krist. Na križu Isus ne pobjeđuje silom, nego nevinošću i ljubavlju do kraja. U tome je snaga Jaganjca Božjega.
Ivan objavljuje da će Isus svojom žrtvom ukloniti grijehe svijeta. Grijeh, prema biblijskom shvaćanju, nije samo prekršaj zakona. On razara čovjekovu nutrinu, oduzima mu dostojanstvo i istinsku slobodu. To je daleko pogubniji učinak grijeha. Onaj koji čini grijeh gubi svoju ljudskost. Što je čovjek više pod vlašću grijeha, to je manje ono što je pozvan biti.
Isus, Jaganjac Božji, ne uklanja grijeh pukim izravnanjem računa. Otac ne traži Sinovu krv radi sebe. Bog se ne hrani žrtvama. Njemu nije bila potrebna Izakova krv, nego Abrahamova vjernost. Zato nije dopustio da Izak umre. Jednako tako mu nije bila potrebna krv bikova i jaraca koji su se u Hramu prinosili, nego vjernost i zahvalnost naroda koji ih je prinosio. Otac žrtvuje Sina ne radi sebe, nego radi nas. Šalje ga da zauvijek odnese grijeh svijeta, da ukloni njegov uzrok tako što će mu se suprotstaviti silom ljubavi do kraja. Isus, na kojem počiva Duh Sveti, donosi tako u svijet novu snagu koja je jača od zla. Tu snagu on i nama daje po krštenju Duhom Svetim.
Ivan svjedoči da je Isus veći od njega jer je bio prije njega, te da ga on nije poznavao dok mu nije objavio Duh Sveti. Ovo ne znači da se njih dvojica ranije nisu susreli, bili su bliski rođaci, nego da ranije nije u njemu prepoznao Jaganjca Božjeg. Isusa kao Spasitelja nije moguće upoznati samo ljudskom mudrošću. Zato je potrebna mudrost koja dolazi od Duha Svetoga. Ipak, s naše je strane potrebna otvorenost srca i pobožan život, kako bi se mudrost Duha u nama nastanila. Ta se otvorenost u nama rađa po zreloj vjeri. Ivan nam svojim primjerom pokazuje da se do takve vjere ne dolazi preko noći, nego je ona plod dugog rasta i sazrijevanja u pobožnom životu. A on podrazumijeva molitvu, razmatranje svetih tekstova, odricanje, strpljivost, iskreno suočavanje sa vlastitim neznanjima i predrasudama. U svemu tome ključna je iskrena poniznost, koju je Ivan dosljedno živio. Samo istinski ponizan čovjek može odoljeti taštini i prepustiti prvo mjesto Drugome.
Isus je Sin Božji koji će snagom Duha Svetoga nadvladati zlo, objavljuje Ivan. On će i nas krstiti istim Duhom Svetim. Krštenje Duhom Svetim znači biti prožet novim životom, novom snagom i mudrošću odozgor. Po krštenju i mi postajemo dionici te snage, pozvani da se zlu odupiremo ne nasiljem, nego vjerom, nadom i ljubavlju. Tako u Kristu, Jaganjcu Božjemu, i danas možemo primiti milost i mir koji dolaze jedino od Boga Oca.
