(Druga nedjelja u božićnom vremenu)
Evanđelje (Iv 1, 1-18):
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega. Viče: »To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.
Homilija:
Ove nedjelje Crkva nas ponovno vraća na Proslov Ivanovog evanđelja, jedan od najdojmljivijih tekstova Svetoga pisma. Ivan nas njime uvodi u nadvremenske dubine otajstva Božjeg spasenja. Spasenje, koje je Bog izveo po svome Sinu Isusu, ima svoj korijen u samom stvaranju. Utjelovljenje Sina Božjeg je vrhunac Božjeg plana stvaranja i obnove stvorenog svijeta, koji je grijehom oskvrnjen. Isus je Božja Riječ po kojoj je svijet stvoren, po kojoj opstoji i po kojoj biva spašen od grijeha i smrti. Utjelovljenjem on dolazi sasvim među nas, da nam objavi puninu istine, to je istina o Božjoj ljubavi, i da nam podari puninu milosti.
Svojstveno je čovjeku da pita i traži odgovore. On je jedino stvorenje koje se pita o smislu svog postojanja, života, svijeta, povijesti, vremena, patnje. Ljudsko biće ne može živjeti zadovoljavajući samo svoje potrebe za preživljavanjem. Mi smo tragatelji koji želimo nadići granice svog vremenitog postojanja, koje je silno opterećeno grijehom, patnjom i smrću. Ono je poput kaveza kojeg se grčevito želimo osloboditi. Sva čovjekova kultura, filozofija, religija, čak i kultura zabave, prožete su čovjekovom težnjom za izlaskom, za oslobođenjem. Ali sami to ne možemo postići. I u tome je najveći izazov ljudskog postojanja. Pred njim mnogi zaključuju da je izlaz nemoguć, da ne postoji. Zaključuju da je čovjekov život zapravo besmislen, da je apsurdan, jedna velika mučnina.
Mi vjerujemo da nije tako. Bog ne šuti i nije nam daleko. On nam dolazi u Isusu Kristu. On je, kako piše sv. Ivan, Božja utjelovljena Riječ, koja je sam Bog, po kojoj je sve stvoreno i po kojoj sve živi. On je svjetlo koje rasvjetljuje svaku tamu i koje nikakva tama ne može ugasiti. Boga nitko nikada nije vidio niti spoznao. U Isusu, koji nam dolazi od Oca, možemo vidjeti Božju slavu. U njemu je punina milosti i istine. On je Božji odgovor na svaku našu zapitanost. I taj odgovor nije tek neka uopćena definicija, nije nikakvo apstraktno učenje manje ili više razumljivo, nego nam dolazi kao osoba, kao sam utjelovljeni Bog.
Budući da nam Bog dolazi kao osoba, to od nas nužno traži da uđemo s njime u odnos. To je odnos ljubavi. Punina milosti koju nam Isus donosi jest Božja ljubav. Zato se odnos s njime gradi na vjeri i povjerenju. Onima koji mu povjeruju i prihvate ga, piše sv. Ivan, on daje moć da ne žive samo od tijela i po tijelu, nego da postanu i žive kao djeca Božja, da žive u milosti i istini.
I u tome je drama svakog ljudskog bića: u prihvaćanju ili neprihvaćanju Boga koji nam dolazi. U vjeri i nevjeri u nj. Isusa, koji je na svijet došao kao Svjetlost, mnogi nisu prihvatili. Tama im je bila draža. A bila im je draža, kako će to kasnije sam Isus protumačiti Nikodemu, jer su im djela zla. Time su sami sebi izrekli sud (Iv 3,18-19). Prema tome, moć spoznati Boga u Isusu nije samo pitanje našeg razuma, nego još više naše vjere, koja podrazumijeva cjelovito opredjeljenje za Božju Riječ.
Današnja ostala misna čitanja potvrđuju i produbljuju ovu poruku. U prvom čitanju iz Knjige Sirahove slušamo kako Mudrost sama za sebe kaže da je izišla iz usta Svevišnjega, nastanila se u Izraelu i preko Izraela objavila svemu svijetu. Crkva je od prvih vremena u toj Mudrosti prepoznala Krista, utjelovljenu Božju Mudrost. A u Izraelu, u kom se Mudrost nastanila i u kom je možemo sresti, novi Božji narod, samu sebe. Kao članovi Crkve mi smo blagoslovljeni, jer nismo prepušteni tami, nego možemo spoznati svjetlo istine koje ima moć rasvijetliti svakog čovjeka.
U drugom čitanju iz Poslanice Efežanima Pavao nas podsjeća da nas je Bog u Kristu još od vječnosti predodredio da budemo djeca Božja, sveti i bez mane pred njim.
Naš život nije produkt pukog slučaja nego ima izvor i konačni smisao u Božjoj ljubavi. Za nas je to milost i poziv. Potrebno je u nj vjerovati i za nj se potpuno opredijeliti.
