(III. nedjelja kroz godinu, godina C)
Evanđelje, Lk 1,1-4; 4,14-21:
Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.
U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama. I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.« Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«
Homilija:
Današnje misno evanđelje sastavljeno je od dva dijela. Prvi je uvodna rečenica u Lukino evanđelje u kojoj pisac navodi zašto i kome piše, a drugi prikazuje Isusov nastup u nazaretskoj sinagogi.
U prvom dijelu najprije saznajemo da je u vrijeme u Lukino vrijeme već postojalo mnogo zapisa o Isusu i njegovu djelu. Razlog zašto on ima potrebu napisati još jedan je u tome što su bili manjkavi i nisu mogli pružiti čitatelju ono što je Luka smatrao najvažnijim, a to je da ih mogu osvjedočiti u istinitost vjere u Isusa Krista.
Zatim saznajemo da je sveti pisac svoje evanđelje namijenio stanovitom Teofilu. Mi ne znamo tko je točno Teofil bio. Možda Lukin učenik, drag prijatelj i član njegove zajednice, ili pokrovitelj njegovog rada. Luka je također autor Djela apostolskih. Pisanje dvaju tako opsežnih djela u ono vrijeme zahtijevalo je dosta truda, vremena, ali i novca. Ili, budući da ime Teofil znači prijatelj Božji, Bogoljub, moguće da on i nije stvarna osoba, nego svatko tko iskreno Boga ljubi te želi rasti i učvršćivati se u istini vjere u Isusa Krista. Prema tome, Luka piše prije svega onima koji su u vjeri već poučeni te trebaju i žele u njoj i dalje rasti. A to smo svi mi, Isusovi vjernici.
Pripremajući se za pisanje Luka, koji nije bio izravni svjedok Isusova djela, pomno je ispitao sve što su očevidci i sluge Riječi prenijeli. Vjerojatno su to bili Marija i neki od apostola. Autentično življenje vjere traži od nas da se trajno trudimo rasti u spoznaji i ljubavi prema Bogu, što znači razmatrati događaje u kojima nam je Boga objavio njegov božanski Sin i naš Spasitelj Isus. Radi toga su evanđelja napisana i s takvim pristupom ih treba čitati. Kako se ova nedjelja u Crkvi slavi i kao Nedjelja Božje riječi, ova je poruka tim značajnija.
Vrlo dojmljivu pouku o tome kako slušati Božju riječ imamo i u prvom čitanju, koje je uzeto iz Knjige Nehemijine. Ono opisuje kako svećenik Ezra povratnicima iz Babilona čita Božju riječ i uz pomoć levita je tumači. Obnova naroda, Jeruzalema i Hrama započinje slušanjem Božje riječi, jer je neposluh prema Bogu i njegovu Zakonu bio pravi razlog tragičnog pada u ropstvo. Ezra je čitao riječi Zakona satima, a narod je slušao stojeći na nogama ganut do plača. Bio je to izraz dubokog poštovanja prema Božjim riječima i znak kajanja zbog njihova zanemarivanja. To je stav kakav bismo i mi trebali razviti u sebi pri slušanju Božje riječi, osobito riječi evanđelja. Trebamo biti ispunjeni strahopoštovanjem i sviješću o vlastitoj grješnosti, koja Boga ipak ne priječi da nam se objavljuje. Nakon čitanja Zakona je uslijedilo blagdansko slavlje. Slušanje Božje riječi uvijek treba biti slavlje, jer nas Bog po njoj osposobljava da živimo u istini i radosti.
U drugom čitanju sv. Pavao nas pomoću slike tijela i udova poučava kako slušanjem i vršenjem Božje riječi dosljedno pozivu koji smo od Boga primili postajemo sudionici i graditelji jedinstva i zajedništva Crkve.
Dok je u snazi Duha Svetoga obilazio Galilejom navješćujući u sinagogama evanđelje, piše dalje Luka, Isus, slavljen od svih, dolazi u mjesto svoga odrastanja Nazaret. Zanimljivo je da Isus svoje djelovanje nije započeo u Judeji, u kojoj je Jeruzalem, sveti grad, središte religijskog i političkog života Božjeg naroda. Mi bismo očekivali da se netko, tko želi utjecati na ljude, najprije obraća onima koji imaju stvaran utjecaj u društvu. Međutim, Isus se u izgradnji Božjeg kraljevstva ne oslanja na moćne, utjecajne i bogate, nego na malene, rubne, prezrene i odbačene… Naime, budući da su slijedom povijesnih događanja Izraelci u Galileji živjeli u izravnom dodiru s poganima, Judejci su ih gledali s podozrenjem. Isusa su također omalovažavali zbog njegova galilejskog porijekla.
Kada je stigao u Nazaret, Isus po običaju u subotu odlazi u sinagogu. U sinagogi se sve odvija po ustaljenom redu. Svaki odrasli Izraelac mogao je ravnopravno čitati i tumačiti biblijske tekstove. Obično bi se prvo čitao odlomak iz Zakona (Petoknjižje), a zatim iz Proroka, a tumačenja su najčešće bila interpretacije stavova poznatih učitelja. Isusu Nazarećani pružaju Knjigu proroka Izaije. Time ciljano traže da im progovori o Izaijinim proroštvima. Isus uzima knjigu, nalazi tekst koji govori o Božjem Pomazaniku i o djelima koje će označiti njegov dolazak, i čita ga. Nakon što je pročitao vraća knjigu poslužitelju i sjeda.
Ovdje je najprije neobično da Isus zatvara knjigu i vraća je poslužitelju. Onaj koji je govorio obično je držao tekst ispred sebe i postupno ga tumačio. Isus svojim postupcima skreće pažnju slušatelja s biblijskog teksta na samoga sebe. I zato su oči prisutnih bile tako uprte u nj. Riječ Božja sada više nije tekst zapisan u knjigu, nego je utjelovljena u njegovoj osobi. Ono što je po prorocima naviješteno u njemu se ispunja. On sam je Božja Riječ, donositelj milosti Gospodnje, i zato on treba biti u središtu naše pažnje. Tekstove Svetog pisma trebamo tako čitati s vjerom kako nam u njima živi i pravi Bog izravno progovara. Samo takvo čitanje može nas dovesti do ispravnog razumijevanja Božje Riječi. Kršćanstvo nije religija knjige, nego vjera u osobu Isusa Krista, koji je utjelovljena Božja Riječ.
Zatim je također neobično da on u određenom smislu mijenja izvorni Izaijin tekst. Izaija najavljuje također dan Božje odmazde (v. Iz 61,1-2). Isus to izostavlja. Objava Božjeg milosrđa ipak neće biti čas Božje sile i odmazde, nego doista beskrajno milosrđe koje sve obnavlja i čini novim. Zatim izostavlja prorokove riječi „iscijeliti srca slomljena“ i umeće „vratiti vid slijepima“. U središtu starozavjetne godine milosti Gospodnje je bila nakana da se obnovi i uspostavi pravednija vlasnička struktura u zemlji i da se oslobode oni koji su pali u dužničko ropstvo. U središtu je, dakle, bilo oslobođenje. Ali se ono više gledalo kroz uspostavu i obnovu društvene pravednosti. Isus je također došao da donese oslobođenje. To je srž njegove radosne vijesti. Ipak, njegovo oslobođenje je više unutarnje, duhovno… To je prije svega oslobođenje od grijeha. Grijeh je uzrok svakog ropstva i nesreće. Mi život, svijet oko sebe i same sebe promatramo kroz prizmu svojih spoznaja, iskustava, želja i uvjerenja. A one su bitno obilježene grijehom. Zbog toga su one iskrivljene, ograničene, zaražene svim vrstama grijeha… I zbog toga je među nama toliko ponižavanja, uvreda, laži, nasilja, toliko nečovječnih ideja i ideologija, politika, religijskih uvjerenja, koje nam život pretvaraju u muku i patnju. Oslobođenje od grijeha i zabluda, koje Isus donosi, preduvjet i jedini pravi temelj svakog drugog oslobođenja i pravednosti. Najgora tamnica nije ona koja zarobljava čovjekovo tijelo i oduzima mu fizičku slobodu, nego ona koja njegov um i dušu zatvara u tamu. Iz takvih tamnica je puno teže ljude oslobađati, jer ih ljudi najčešće nisu svjesni i ne žele ih se osloboditi.
Isus je božanski osloboditelj. On oslobađa i pročišćuje naše misli, savjesti i srca kako bismo mogli prije svega Boga pravo vidjeti, štovati i u njegovoj milosti živjeti. U tome je razlog zašto Isus mijenja Izaijine riječi i prilagođava ih svojoj poruci. Drugim riječima, ne radi se u prvom redu o tjelesnom izlječenju sljepoće. Niti izvorni Izajin tekst ne govori o tjelesnom srcu, kada govori o izlječenju slomljenih srca, nego o ljudima koji dolaze do novih uvida i novog razumijevanja, da bi na kraju sami mogli vidjeti i razmišljati na ispravan način. Međutim, ubacujući riječi o vraćanju vida slijepima Isus želi istaknuti koliko je važno pročistiti svoje razumijevanje Boga i njegova spasenja.
U ovom tekstu se spominje godina milosti Gospodnje. Crkva upravo ove godine slavi redovitu godinu milosrđa. U starozavjetnoj praksi se ona slavila svakih 50 godina. U Crkvi u naše vrijeme svakih 25. U Isusu se ispunja punina Božjeg milosrđa. On je onaj koji nama ljudima omogućuje da se oslobodimo svih spona grijeha i smrti, svih sljepoća, strahova i zabluda, koje zatvaraju naše misli u tamu, te zadobijemo onaj milosni život za koji nas je Bog stvorio. Zato smo pozvani da s najvećim strahopoštovanjem i ganućem slušamo i vršimo njegove riječi.
