XXIII. nedjelja kroz godinu, godina C
Evanđelje Lk 14,25-33:
U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!
Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.
Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«
Homilija:
Isus je s učenicima na putu prema Jeruzalemu. Učenici su uvjereni da je on Mesija i očekuju da će se to u Jeruzalemu svima očitovati. Isus im doista daje do znanja da je Mesija. Potvrdio je to mnogim silnim djelima. Ali ih istovremeno poučava na koji način će se njegovo mesijansko djelo ostvariti, da će to biti smrt na križu. Učenici to ne razumiju. Točnije, ne žele razumjeti. Takav se ishod ne uklapa u njihova očekivanja, koja su bila ponajprije političke naravi. Očekivali su da će se Isus božanskom snagom obračunati s rimskom okupacijom te uspostaviti mir i slobodu svom narodu. Pošli su za njim, jer su željeli biti dionici njegove pobjede, možda se njome i okoristiti.
Uz učenike, Isusa prati mnoštvo drugih. Očito je da su ga mnogi prepoznali kao Mesiju. No, baš kao i učenici, i oni imaju iskrivljene predodžbe o njegovu mesijanskom poslanju.
Isus sada sve poučava što znači biti njegov učenik. Onima koji ga žele slijediti postavlja tri zahtjeva. Prvi da moraju zamrziti svoga oca, majku, ženu, djecu, braću, sestre, pa i svoj vlastiti život. Drugi da moraju nositi svoj križ i ići za njim. Treći da se moraju odreći svega što posjeduju.
Svoje pouke Isus potkrjepljuje s dvije prispodobe. Onaj tko se odlučuje za njega treba postupiti kao čovjek koji kani graditi kulu. Mora unaprijed proračunati koliko je potrebno uložiti da ne bi započeo gradnju, a potom je ne može dovršiti. Ili kao kralj koji mora dobro promisliti može li se s deset tisuća vojnika oduprijeti onome koji dolazi s dvadeset. Ako ne može, mudrije je da pošalje poslanike i zatraži mir.
Hodočašće u Jeruzalem slika je našega životnog vjerničkog putovanja, na kojem smo pozvani pratiti Isusa. On nas vodi do željenog cilja. Njegovi zahtjevi upućeni su svima nama i s njima se ozbiljno moramo suočiti.
Prvi Isusov zahtjev se odnosi na obitelj, obiteljske odnose i na vlastiti život, zapravo na sve naše međuljudske odnose, koji bitno obilježavaju naše živote. Naravno, Isus nas ne poziva na grješnu i razarajuću mržnju koja drugome želi zlo. Niti nas poziva da prestanemo voljeti svoje najbliže. To bi bilo oprečno temeljnom evanđeoskom pozivu na ljubav prema svima. Također, njegove riječi ne smijemo shvaćati kao da bi vjernost Isusu bila u sukobu s brigom za obitelj i za samoga sebe. Poziv na „mržnju“ ovdje treba razumjeti kao poziv na radikalno odricanje od svake neuredne ljubavi. Korištenje dramatičnih riječi ima za cilj da nas trgne iz duhovne uspavanosti i posvijesti nam koliko je ovo pitanje za nas od sudbonosne važnosti.
Naime, mi ljudi lako upadamo u napast da ljubav krivo shvaćamo. Naše se ljudske ljubavi lako pretvore u površnu emotivnost, posesivnost, iskorištavanje, popuštanje strastima, idolatriju tijela i užitka, isključivost prema strancima, pa i mržnju prema neprijateljima. Takvo življenje odnosa ne oslobađa, nego zarobljava. Ne čini nas radosnima, nego nas opterećuje. Prema tome, kada Isus poziva da “zamrznemo” oca, majku, muža, ženu, djecu i same sebe radi njega, on nas zapravo poziva da istinsku ljubav tražimo u njezinu izvoru, u Bogu. Samo ako ljubimo Boga iznad svega, možemo ispravno ljubiti sebe i bližnje. Obiteljski i svi drugi odnosi postaju blagoslov i radost tek kada ih živimo u ozračju Božje ljubavi. Biti Isusov učenik znači opredijeliti se za onu ljubav kojom on ljubi nas.
Drugi Isusov zahtjev svojim učenicima je nošenje križa. Naša životna opredjeljenja nužno u sebi uključuju određene žrtve. U Isusovo vrijeme križ je bio najstrašnija smrtna kazna, namijenjena najvećim zločincima i pobunjenicima protiv Rima. Mnogi Židovi, koji su tada ustajali protiv rimskog režima, znali su da lako mogu završiti smrću na križu. Ipak, sloboda im je bila važnija od života.
Kada Isus poziva svoje učenike da uzmu svoj križ i idu za njim, on najprije daje do znanja da će on svome poslanju ostati vjeran do smrti. Otvoreno se suprotstavljao religijskim autoritetima svoga vremena, koji su ga optuživali za krivovjerje, bogohuljenje i kršenje zakona. Znao je da ih time čini svojim neprijateljima. Učenicima poručuje da i oni moraju postupati isto. Ne smiju se zadovoljiti licemjernom religioznošću niti miriti s nepravdom. Moraju se boriti protiv idolopoklonstva, nepravde i nasilja, čak i po cijenu gubitka ugleda, materijalnih dobara, obiteljske potpore, pa i života. To je cijena učeništva.
Prispodobama o gradnji kule i ulasku u rat s dvostruko jačim neprijateljem Isus želi kazati da opredjeljenje za nj ne smije biti nepromišljeno, površno, hirovito, vođeno euforijom ili željom za duhovnim avanturizmom. Odluka za Krista mora biti promišljena i potpuna. Ona kao glavno mjerilo treba uzeti u obzir konačni ishod. To je pobjeda nad grijehom i smrću te sudjelovanje u nebeskom zajedništvu s njime. Tom cilju je potrebno podrediti sve što imamo. Zato nas Isus na koncu poziva: „Nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje ne može biti moj učenik.“ Ovo ne znači da nam je zabranjeno imati stvari, već da ne smijemo njima robovati. Tko je zarobljen posjedovanjem materijalnog blaga, slave ili vlasti, taj teško može pravo ljubiti Boga i svoga bližnjega.
U tom smislu nam je zanimljivo drugo čitanje. U njemu slušamo kako Pavao moli stanovitog Filemona, kojeg je on uveo u vjeru u Krista, da odbjeglog roba Onezima, koji je u međuvremenu također upoznao Pavla i postao Kristov nasljedovatelj, ne kazni zbog bijega, kazna je mogla biti smrt, nego da ga primi natrag kao brata. Oni će pred zakonom i dalje ostati gospodar i rob, ali kao kršćani oni su braća koja žive u Kristovoj ljubavi.
Mudrost koja nam je potrebna da pravo razumijemo Isusove zahtjeve i snagu da ih živimo, odnosno da spoznamo volju Božju za sebe, nadilazi naše ljudske potencijale. Zato nam je potrebna pomoć Duha Svetoga. To lijepo izriče starozavjetni mudrac, pisac Knjige Mudrost u današnjem prvom čitanju: „Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. Jer propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima. Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama, a što je na nebu, tko će istražiti? Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga. Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.“
Opredjeljenje za Isusa nije lagano putovanje koje vodi prema zemaljskoj slavi, nego uspon na Kalvariju. To je put koji traži potpuno odricanje od svega što sada jesmo i što imamo, kako bismo bili sposobni primiti dar punine života koji nam on nudi.
