Tijelovo
Evanđelje: Lk 9,11b-17:
U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja.
Dan bijaše na izmaku. Pristupe dakle dvanaestorica pa mu reknu: »Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju.« A on im reče: »Podajte im vi jesti!« Oni rekoše: »Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod.« A bijaše oko pet tisuća muškaraca.
Nato će on svojim učenicima: »Posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset.« I učine tako: sve ih posjedaju. A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo.
Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara.
Homilija:
Pišući o čudesnom umnažanju kruhova evanđelist Luka nas uvodi u autentično značenje Euharistije i njezinu neprocjenjivu važnost za naš vjernički život.
U uvodu sveti pisac navodi kako je mnoštvo išlo za Isusom, a on im je govorio o kraljevstvu Božjem i ozdravljao sve koji su trebali ozdravljenje. Kraljevstvo Božje i zdravlje predstavljaju dvije temeljene ljudske potrebe koje sami ne možemo ispuniti. Prva je zajedništvo među ljudima (društvo, kraljevstvo) u kojem će vladati pravednost, mir, sloboda, ljubav, blagostanje… Jednako tako čeznemo za zdravim životom, za stanjem duše i tijela u kojem nećemo trpjeti nikakvu bol, patnju, strah, umiranje i smrt. Euharistija je otajstveni dar po kojem nam Bog ispunjava sve te naše potrebe. U tom smislu ona je i poziv da je prihvatimo, odnosno da se sami za nju opredijelimo.
Događaj se zbiva u predvečerje, kada završava dan a nastupa noć. U biblijskoj simbolici noć je vrijeme u kojem djeluju čovjeku neprijateljske sile, sile tame, zla, kaosa, smrti… Čovjek se noću osjeća nesiguran i uplašen. Izbjegava biti sam i bez zaštite. Noć nas tako živo suočava sa krhkošću našega bića, sa egzistencijalnom samoćom i ugroženošću od koje se želimo skloniti. Istovremeno dan na izmaku podsjeća nas da je naš zemaljski život prolazan, da nam izmiče. U konačnici tama smrti nam ga otima. Kao sklonište od noći, od sila tame i smrti, Isus nam nudi sebe, svoje kraljevstvo svjetla i života.
Dok noć predstavlja čovjekovu ugroženost izvana, glad je muka koju osjeća iznutra. Ona simbolički predstavlja glad cijeloga našega bića za svime što nam je potrebno da budemo zadovoljni u tijelu i duši. U konačnici to je glad za istinskom ljubavlju. Glad je mučno iskustvo osobito onda kada sami sebi ne možemo priskrbiti kruha da je utažimo. Tada ona ne izaziva samo kruljenje želuca već osjećaj krajnje bijede, napuštenosti i bespomoćnosti.
Dok je glad i žeđ tijela prilično lako, osobiti danas, utažiti, glad naše duše nije lako niti pravo prepoznati niti otkriti čime je možemo utažiti. Sva mudrost koja nam je potrebna za život u konačnici se svodi na sposobnost da pravo prepoznamo svoju glad, čega sam gladan, što mi nedostaje, i da se hranim hranom koja je zbilja može utažiti. Jednako tako, sva nesreća čovjeka proizlazi iz toga što ne prepoznaje pravo svoju glad, čega je stvarno gladan, pa je onda niti ne siti na pravi način. Drugim riječima, u napasti smo da glad za ljubavlju pokušavamo utažiti užicima, često grješnim; glad za mirom bijegom od nemira i straha u stanje zaborava i opijenosti; glad za prihvaćanjem i poštovanjem glumom, častohlepljem i dodvoravanjem; glad za pravednošću silom i osvetom; glad za sigurnošću sebičnim i pohlepnim zgrtanjem materijalnih dobara, često na nepravedan način…
Kada Isus poziva učenike da oni ljudima daju jesti, oni ostaju zbunjeni. Ne osjećaju se niti pozvanima niti kadrima utažiti ljudima glad i dati im sklonište u noći. Odgovaraju da nemaju dovoljno kruha, a novac koji imaju očito nisu spremni za to utrošiti. Ljude bi otpustili da se svatko sam za sebe pobrine. Ostavili bi ih same u njihovim potrebama.
Učenici na problem gledaju ljudskim, trgovačkim očima. To je u temelju naših odnosa: daj pa ću ti dati, plati pa ćeš dobiti; neka se svatko brine sam za sebe… Nismo ni svjesni koliko je taj stav duboko u nama. On ima za polazište uvjerenje da mogu imati samo onda kada uzimam, a kada dajem, gubim. Zato mi spontano najprije hoćemo uzeti, imati za sebe, zgrnuti, zaraditi, pa i ukrasti, prevariti… Ako nešto trebamo dati, gledamo računicu koliko će mi se to isplatiti, što dobivam a što gubim. A nitko ne želi biti gubitnik. Kada dajemo milostinju, obično dajemo od suviška.
U ovome je duboki korijen svih naših nesporazuma, razmirica, sukoba, ratova… Uzrok svakog našeg nezadovoljstva i ljutnje, i svih napetosti među ljudima leži u osjećaju da nas je netko zakinuo, da smo nešto izgubili ili da nismo dobili što mislimo da nam pripada. Zamislimo, na primjer, da su svi ovi ljudi, bilo ih je pet tisuća muškaraca, nahrupili u obližnja mjesta. Nema sumnje, nastala bi cjenkanja, varanja, prepirke, svađe, borbe, otimanja, dizanje cijena, preprodaje… To je naš svijet. To je trgovačka logika, logika sebičnog gomilanja, koja se vrlo lako izrodi u borbu i otimačinu. [Vrlo je zanimljivo da hebrejska riječ za kruh alehem dolazi od alaham što znači boriti se. U našoj je ranjenoj naravi uvjerenje da se za kruh moramo boriti.]
U napasti smo da takav trgovački odnos gradimo s Bogom, pa mislimo da nam niti on neće dati ništa besplatno, da njegovu milost moramo kupiti ili zaslužiti… Tako se naše molitve i pobožnosti lako pretvore u trgovinu i nadmetanje s Bogom.
Isus želi uspostaviti potpuno drugačiji pristup. Želi nam otvoriti oči da uvidimo kako je moguće graditi drugačije stavove i odnose. I da je to neusporedivo bolje. Što on čini? Koji je njegov pristup? Iščitavamo ga iz njegovog postupka. On uzima pet kruhova i dvije ribe, podiže oči k nebu i blagoslivlja ih, zahvaljuje Bogu na njima, te ih razlama i dijeli. I svi su jeli, svi se nasitili te im je preostalo. Isus, kako vidimo, ne izgovara nikakve magične riječi niti čini magične geste. On jednostavno zahvaljuje Bogu na onome što ima i to velikodušno dijeli s drugima. I to je dovoljno. Tu se rađa čudo.
Zahvalnost Bogu izrasta iz spoznaje da je Bog izvor života i svakog dobara, da nam je svima dovoljno dao, a dijeljenje svjedoči da se život samo u ljubavi dijeli i prima. To je poruka Euharistije. Ljubav je snaga koja gradi kraljevstvo Božje među ljudima i hrana koja istinski siti svaku naša glad i nemoć. Nju Isus suprotstavlja trgovanju i borbama za kruh. I nju nam je ostavio u otajstvu euharistije.
Kada čovjek zahvaljuje Bogu na onome što ima i to velikodušno dijeli s braćom i sestrama, bez obzira koliko malo imao, imat će dovoljno i bit će sit. Kada se, naprotiv, vodi sebičnošću i pohlepom, kada misli samo na sebe i gleda da što više zgrne sebi, koliko god zgrnuo, neće mu biti dovoljno. Uvijek će biti gladan i jadan. Stanje svijeta u kojem živimo, bolne i nepravedne razlike između siromašnih i bogatih, obijest onih koji žive u izobilju i teška bijeda onih koji žive u krajnjoj neimaštini, ratovi i pljačke, sve to ne događa se zbog toga što ne bismo imali dovoljno, već što u svijetu vlada pohlepa, gramzivost, nepravda…
Znakovito je i to što Isus poziva apostole da posjedaju ljude u skupine po pedeset. Ovo nas podsjeća na kršćanske zajednice koje su podijeljene u manje skupine te tako lakše ostvaruju odnose ljubavi. Lakše prepoznaju potrebe pojedinca. U daljnjoj perspektivi naznačuje kraljevstvo Božje koje Isus naviješta po Crkvi. U njemu će posredovanjem Isusove žrtve svi moći pronaći sklonište od sila zla i nasititi svaku svoju glad.
