VII. nedjelja kroz godinu, godina C
Evanđelje (Lk 6,39-45):
U ono vrijeme: Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj. Sto gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.
Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga. Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«
Homilija:
Ove nedjelje, treće u nizu, u misnom evanđelju slušamo Isusove pouke o temeljnim načelima kršćanskog života. Konačni cilj našega života, to je najdublje nagnuće našega bića, jest blaženstvo života, kraljevstvo Božje. Riječima sv. Pavla to bi značilo obući se u besmrtnost i sudjelovati u Kristovoj pobjedi nad smrću, koja nam je obećana (drugo čitanje). Radi toga je potrebno, piše Pavao, biti postojan, nepokolebljiv i obilovati u djelu Gospodnjem. Prema tome, blaženstvo života je dar koji nam je Krist priskrbio, a mi se za nj moramo opredijeliti cijelim svojim životom.
Put do blaženstva najprije traži od nas da se oslobodimo od svake ropske navezanosti na vremenita dobra, na bogatstvo, užitak i slavu u svijetu, uči nas Isus. Najveće dobro je Bog i njegovo kraljevstvo. Biti spreman tomu podrediti sva zemaljska dobra i radi toga, ako treba, trpjeti, to znači biti slobodan za primanje dara blaženstva. Put blaženstva traži zatim da u se u odnosima prema drugima ravnamo onom ljubavlju, kojom nas ljubi naš Otac nebeski. To je beskrajno i bezuvjetno milosrdna ljubav, koja ne isključuje ni one koji nas mrze, proklinju, progone… Samo ljubav koja nikada ne odustaje ima moć pobijediti zlo i smrt te nama ljudima jamčiti puninu blaženstva.
Nakon pouka o ispravnom odnosu prema vremenitim dobrima i prema bližnjima, Isus nas u današnjem misnom evanđelju poučava o ispravnom odnosu prema samome sebi. Prvo polje našega poslanja je naš vlastiti život. Naše srce. Tajna blažene osobe je u posjedovanju dobrog, mudrog i čistog srca, koje je potpuno otvoreno Božjoj milosti. Ovdje trebamo imati u vidu da u biblijskom govoru srce označava nutarnju jezgru osobe u cjelini. Srce je središte naših misli, osjećaja i odluka. Čovjek srcem sluša, razmišlja, osjeća i u srcu snuje svoje odluke.
Pouku o tome kako oblikovati svoje srce, Isus izlaže kroz četiri slike. U prvoj postavlja pitanje: „Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti?“ Sljepoća ovdje predstavlja neznanje i zablude o Bogu i njegovoj volji za čovjeka. Za takvo što opravdanje može imati samo onaj koji objektivno nije imao priliku spoznati istinu. Međutim, kada se radi o zabludama koje su posljedica vjerskog nemara i u kojima netko tvrdoglavo ustrajava, nekada i protiv zdravog razuma, onda za to nema opravdanja. Ovo je osobito važno upozorenje učiteljima vjere (svećenicima, duhovnicima, vjeroučiteljima, roditeljima, kumovima…). Kada zabludama slijepo robuju oni koji druge trebaju poučavati, onda su s njima u tami i oni koji ovise o njihovoj pouci. Time je njihova odgovornost pred Bogom veća. Kome je više dano, od njega će se više i tražiti, kazao je Isus.
Puno je onih koji žive u tami grijeha i zabluda, zbog toga što nisu imali dobre učitelje i dobre uzore vjere, odnosno što su ih slijepci vodili. Primjer za to su mnogi pismoznanci i farizeji Isusova vremena. Zbog taštine te radi očuvanja unosne moći i ugleda u narodu, tvrdoglavo su ustrajavali u svojim sljepoćama, zbog kojih ih je Isus opominjao. U tome je bio korijen njihova sukoba, koji je na kraju doveo do Isusove osude i smrti. Tvrdoglavo ustrajavanje u zabludama o Bogu ljude na koncu uvijek dovede do osude pravovjernih, a onda i samoga Boga.
Duhovna sljepoća je vrlo realna opasnost za svakog vjernika. Zato ove Isusove riječi trebamo svi najozbiljnije shvaćati kao poziv, da budemo vjerni učenici, pažljivi slušatelji, iskreno samokritični i da se trajno trudimo rasti u vjeri. Drugim riječima da gajimo iskrenu poniznost pred Bogom.
Nije učenik nad učiteljem, kaže dalje Isus. Ovime upozorava svoje učenike da se ne umisle i ne počnu umjesto Božje naviještati svoju mudrost. Isusova riječ je punina istine. On je Učitelj nad učiteljima. Njega trebamo slušati drugačije nego druge učitelje. Naše povjerenje u nj treba biti potpuno i bezuvjetno. Istinitost njegovih riječi nikada ne bismo smjeli dovoditi u pitanje, pa ni onda kada ih ne razumijemo ili kada nam se čine preteške. Svi smo u napasti da Isusove riječi polovično prihvaćamo, da ih izokrećemo i prilagođavamo našoj grješnoj naravi, a sve kako bi nam bile lakše, razumljivije, uhu ugodnije… Mnogi su današnji katolici podlegli ovoj napasti. U svojoj će sljepoći kazati kako su katolici, kako vjeruju u Krista, ali ne prihvaćaju sasvim nauk njegove Crkve, posebno nauk o svetosti života, braka, o naravi i svrsi ljudske spolnosti, o grijehu i milosrđu… Unatoč jasnom nauku Crkve, za koju vjerujemo da autentično tumači Božju riječ, oni će bez imalo krzmanja odobravati grijehe ubojstva nerođenih, eutanaziju, spolnu razvratnost i nastranost, medicinske zloupotrebe vezane za začetak ljudskog života, pričest za one koji se ne odriču grješnih odnosa… Činit će to osobito onda kada im priskrbljuje kakvu korist, političku, materijalnu, ili radi opravdanja vlastitih grijeha… Ova duhovna sljepoća danas je u Crkvi poprimila razmjere prave epidemije. Zarazila je, na žalost, i mnoge koji u njoj imaju zadaću poučavanja.
Isus nas ovime podsjeća kako smo svi mi prije svega njegovi učenici i da istinu spasenja, koju nam on donosi, trebamo ponizno i u cijelosti primati. Nikako polovično, i nikako je oholo prekrajati po vlastitom nahođenju. Takva „istina“ ne oslobađa.
Sljedeća Isusova pouka glasi: „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.“ Ovdje Isus upozorava na licemjernu sklonost dvostrukim mjerilima zbog čega drugoga lako osuđujemo, dok svoje grijehe i mane grubo zanemarujemo. Potrebno je opominjati druge. Potrebno je upozoravati na zlo i grijeh. Ne smijemo pred zlom nikada zatvarati oči. Međutim, kada to činimo dvolično, onda time ne potičemo na dobro, nego još više izazivamo razmirice i podjele.
Ova pouka je nama katolicima upućena kao pojedincima, ali i kao zajednici, kao Crkvi. Teško se oteti dojmu da lako primjećujemo grijehe i zablude drugih, osobito onih koji Crkvu ne vole, kleveću i izruguju, dok svoje grijehe licemjerno guramo pod tepih. Ogavno zlo pedofilije i sodomije među klerom te zataškavanje istih, zloupotreba crkvene moći i povlastica, neodgovorno i netransparentno upravljanje crkvenim dobrima, površni i tašti učitelji vjere, sve su to brvna u našim očima koja olako previđamo, dok drugima i najmanje trunje revno vadimo iz očiju. Licemjerje je najopakija bolest za našu vjerničku dušu. Osobito je pogubna kada se zavuče u mentalitet vjerničke zajednice. Tada ona doslovno razara njezino zdravo tkivo.
Na kraju nas Isus poziva da se usredotočimo na svoje srce. Kao što se stablo prema plodovima prepoznaje, tako se i čovjekovo srce prepoznaje po njegovim riječima i djelima (prvo čitanje). Naše srce je naša duhovna riznica od čijeg blaga živimo. Iz nje izlaze naše riječi i djela. Isus nas poziva da u svoje srce pohranjuje samo najvrijednije duhovno blago. To je blago Božje riječi. A ona nam utjelovljena dolazi u osobi Božjeg Sina Isusa.
