Četvrta vazmena nedjelja, godina C
Evanđelje, Iv 10,27-30:
U ono vrijeme: Reče Isus: »Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«
Homilija:
U misnom evanđelju Četvrte vazmene nedjelje Isus nam se predstavlja kao dobri pastir. Slika Boga kao pastira Izraela duboko je usađena u svijest Izabranog naroda. Sveti biblijski pisci rado su je i redovito koristili. Tako i Isus. To je sasvim razumljivo, jer je Izrael izvorno bio nomadski narod. Živio je od svojih stada. Gotovo svi ključni protagonisti u njegovoj povijesti bili su pastiri: Abel, Abraham, Jakov, Mojsije, David… Nomadska kultura, koja uključuje selilački način života bez vlastite zemlje i domovine, bitno je oblikovao kulturu i način razmišljanja Izraelaca. To se prenijelo i na njihov odnos prema Bogu. U pustinjskim i polupustinjskim krajevima živjeli su život u stalnom traganju za ispašom i izvorima vode za svoja stada. Pri tome su se suočavali s ćudima prirode i s neprijateljski raspoloženim dugim narodima i plemenima. U takvim okolnostima rodila se čvrsta vjera kako ljudima samo Bog može jamčiti sigurnost i zaštitu od svih protivština.
U našoj kulturi je prisutan sasvim drugačiji stav prema pastirima i ovcama. Pastirsko zvanje ne uživa gotovo nikakav ugled. Ovca je sinonim glupave životinje. Nazvati nekoga pastirom, odnosno čobaninom ili ovcom ravno je uvredi. Mnogi će zbog toga našu vjerničku odanost Crkvi ismijavati kao zaostao i neracionalan stav, kojeg je današnje vrijeme eto nadišlo. Međutim, Crkva, vjerna evanđeoskoj poruci, i dalje ustrajava na ovoj slici i daje joj vrlo veliko značenje u naviještanju vjere u Isusa Krista. Zbog toga, a da bismo pravo razumjeli evanđeosku poruku koju nam kroz ovu sliku Isus želi saopćiti, moramo prijeći preko odbojnosti, koju poistovjećivanje s ovcama u nama izaziva.
Vjera u pravoga Boga rodila se u pustinji. Rodila se iz nasušne potrebe čovjeka za mirom i sigurnošću kojeg u svijetu ne pronalazi. Vjera je tako ponajprije povjerenje u Boga, traženje i nalaženje životnog oslonca u njemu, a tek onda znanje i umovanje o tome. Znanje o Bogu izrasta iz iskustva kako nas Bog štiti i čuva kao što pastir čuva svoje stado.
Kroz lik dobrog pastira, odnosno kroz odnos pastira prema ovcama i ovaca prema njemu, Isus nam otkriva temeljni odnos koji Bog ima prema nama i koji mi trebamo izgraditi prema njemu. On kaže da njegove ovce slušaju njegov glas, on ih poznaje i one idu za njim, a on im jamči život vječni. Poznavati nekoga u biblijskom govoru podrazumijeva imati s njime blizak odnos, poznavati njegovu intimu, njegovu dušu i srce, sve njegove nemire, strahove, potrebe… To znači imati s njim odnos ljubavi i povjerenja. Isus, koji k nama dolazi od Oca, i s kojim je on jedno, ima samo jedan cilj: vratiti nas u zajedništvo s Ocem, gdje se jedino može u potpunosti upokojiti naše biće. Spreman je sve učiniti da to postigne, čak žrtvovati vlastiti život. Na kraju to i čini.
Ovdje uočavamo kako simbolično značenje lika dobrog pastira daleko nadilazi realnost iz koje je uzeta. U stvarnosti pastir ipak neće život dati za svoje ovce. To naprosto ne bi bilo razborito. Nije pastir radi ovaca, nego su ovce radi njega. Međutim, odnos koji Bog ima prema nama sasvim je drugačiji. To je odnos beskrajne i bezuvjetne ljubavi. On potpuno nadilazi naše predodžbe i naša očekivanja. Isus je pastir koji zaista polaže svoj život za svoje ovce. U tome je objašnjenje neobične slike, koju nam nudi drugo misno čitanje iz Knjige Otkrivenja. U nebeskoj slavi Isus će kao zaklani Jaganjac sjesti na prijestolje Božje i biti pastir mnoštva spašenih iz svih naroda i plemena. A oni su prispjeli u mnoštvo spašenih jer su njegovoj krvi oprali svoje haljine i ubijelili ih.
Kako odgovor na takvu Božju ljubav i brigu mi smo pozvani Isusa, svoga pastira slušati i ići za njim. Povjerenje u njega i poslušnost njegovu glasu jest temeljno obilježje istinskog Isusova učenika. To, međutim, nije nikakva ropska poslušnost koja bi isključivala čovjekovu slobodu i razum. Nije niti poslušnost iz straha od kazne ili nemoći pred izazovima života. Naprotiv, vjernička poslušnost je promišljeni stav vjernika koji je duboko uvjeren da ga Bog beskrajno ljubi i najbolje zna što je potrebno za naše spasenje. Zato Boga sluša i zato hoće da se u njegovom životu vrši volja Božja. Bog s nama hoće uspostaviti odnos povjerenja u ljubavi. Prema tome, sloboda i razum ne samo da nisu isključeni iz tog odnosa, već su nužan preduvjet da se on može ostvariti.
Osim toga, zrela vjernička poslušnost je stvaralačka poslušnost. Ona nas stavlja na raspolaganje Bogu koji tada i po nama može činiti svoja čudesna djela u svijetu. Primjer za to imamo u prvom čitanju, koje opisuje čudesne plodove misionarskog djelovanja Pavla i Barnabe među poganima, unatoč otporima na koje su nailazili. Crkva na čelu s apostolima upravo po poslušnosti poslanju koje je dobila od Krista nastavlja njegovo pastirsko djelo po svemu svijetu. Kada su članovi Crkve istinski poslušni Božjem glasu, tada ona obiluje bogatstvom života, a njezino svjedočanstvo ima moć da privuče ljude k Bogu.
Nedjelja Dobrog Pastira se tradicionalno u Crkvi slavi kao dan molitve za duhovna zvanja, odnosno za pastirsku službu u Crkvi. Iako je svaki kršćanski život po sebi duhovno zvanje, jer svi mi u krštenju primamo novi život od Duha Svetoga, mi smo ipak uvriježili svećeništvo i redovništvo nazivati duhovnim zvanjima, zbog svećeničke posvećujuće službe i redovničkog života po evanđeoskim zavjetima. Svećenička služba bitna je za Crkvu. Danas se mi u razvijenom svijetu sve više suočavamo s nedostatkom svećenika i redovnika. Potrebno je da budemo svjesni kako smo svi za to odgovorni. Ne samo da trebamo moliti, već u svojim zajednicama, obiteljima i župama, trebamo graditi poštovanje i dostojanstvo prema ovim zvanjima. Svećenici i redovnici rađaju se u obiteljima. Trebamo zato obitelji koje će ih roditi, odgojiti, naučiti moliti i voljeti Krista i Crkvu, a onda podržavati u nakani da se posvete Bogu. Je li sve manji broj svećenika znak da smo popustili u duhovnosti, u molitvi, posebno onoj obiteljskoj? Je li to znak da u gledanju na život sve manje vidimo njegovu nadnaravnu vrijednost koju svećenici i redovnici izravno svjedoče? Jesmo li prestali odgajati djecu za odricanje i požrtvovnost? Bez žrtve ne samo da nema istinskog duhovnog života, nego nema života uopće.
Svi smo zato pozvani moliti da nam Bog iz naših obitelji i župa podigne pastire po uzoru na Isusa, Dobrog Pastira. Jednako tako smo pozvani moliti za postojeće pastire, svetog oca, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, misionare, sve koji svojim životom izravno sudjeluju u pastirskom poslanju Crkve.
