Svetkovina Krista Kralja (godina B)
Svetkovinom Isusa Krista Kralja svega stvorenja Crkva završava liturgijsku godinu, u kojoj se slavi Kristovo spasenje i uprisutnjuje u naše vrijeme. Ova svetkovina usmjerava naše misli i poglede prema konačnoj, Božjoj budućnosti. Nada u Božju budućnost, u kojoj će se u potpunosti očitovati Kristovo spasenje, slava i moć, u središtu je naše vjere. Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo, kaže Poslanica Hebrejima (v. Hebr 11,1). Te nevidljive zbiljnosti Biblija predočava slikom Isusa Kralja svega stvorenja. On je onaj, koga prorok Danijel u viđenju gleda kako dolazi na oblacima kao Sin čovječji, da primi vječnu čast, vlast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici (prvo čitanje).
Međutim, služenje i klanjanje Kristu nije iz straha i prisile, poput onoga kojeg zemaljskim kraljevima iskazuju njihovi podanici. Krist nije niti zasjeo na prijestolje radi toga. On je Kralj, kako kaže Knjiga Otkrivenja, zbog svoje ljubavi kojom nas je otkupio od grijeha i učinio kraljevstvom i svećenicima Bogu i Ocu svojemu (drugo čitanje). To će reći da je služenje i klanjanje Kristu Kralju svećenički čin slave i zahvalnosti Bogu, zbog toga što nas je iz ljubavi na svoju sliku stvorio i Kristovom žrtvom učinio sudionicima svoga božanskog života. A oni koji su ga proboli, kaže Božja riječ, kada to budu vidjeli, naricat će nad njim.
Istu objavu izrekao je Isus u čuvenoj prispodobi o posljednjem sudu: „Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje… Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!’“ (v. Mt 25,31.34). Sukraljevanje s Kristom je ono za što nas je Bog od početka stvorio.
Svoju ljubav prema nama Krist je iskazao svojom otkupiteljskom žrtvom na križu. U misnom evanđelju slušamo odlomak iz Ivanova evanđelja, dio razgovora između Isusa i Pilata, koji je prethodio njegovoj osudi na smrt. Bilo je to sudsko saslušanje. Prizor je krajnje neobičan. Židovski vjerski starješine Isusa su nevino optužili i sada otvoreno traže od Pilata da ga osudi na smrt, jer se pravio kraljem. Za Rimljane je to bio najteži zločin koji se kažnjavao smrću. Pilat, iako ne nalazi na Isusu nikakve krivnje, očito u velikom strahu da bi zbog političkih ucjena mogao izgubiti svoje vladarsko mjesto, nema odvažnosti da presudi po pravdi.
S druge strane Isus je pred njim savršeno miran. Ne pokazuje nikakav strah. Čak se usuđuje Pilatu, kada ga je upitao je li on doista kralj židovski, odgovoriti protupitanjem, govori li on to sam od sebe ili zato što su mu drugi tako rekli. Drugim riječima, pita ga je li doista spreman suočiti se s istinom, otkriti tko je on, da je Sin Božji i kralj, i izvršiti pravdu ili popustiti strahu i ucjeni. U istom razgovoru će ga malo kasnije podsjetiti da ne bi nad njim imao nikakve vlasti, da mu nije dana odozgor. Sve što ovdje na zemlji jesmo i imamo dar je od Boga i jedini je on vrijedan da ga se bojimo. Ali to više nije smrtni strah, nego strah Božji koji je pokazatelj ispravne mudrosti i vjere.
Pilat se pokušava obraniti da on nije Židov, da ga je njegov narod njemu predao i nastavlja ga pitati o njegovoj krivnji. Isus mu na to kaže da je on doista kralj, ali da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ovo je prvi i jedini put da Isus sam za sebe kaže da je kralj. Pilat je to na svoj način priznao kada je na križ iznad njegove glave dao napisati: „Isus Nazarećanin kralj židovski.“ Ironija je da se on time htio narugati i Isusu i Židovima, a izrekao je središnju istinu naše vjere.
Iako je Isus Pilatu doveden na saslušanje, ovaj razgovor nam otkriva da su njihove uloge obrnute. Pilat je taj koji je na ispitu pred Isusom, a ne Isus pred njim. Otkrivamo također da se radi o ispitu vjernosti istini, da je Pilat zarobljen, jer se ne usuđuje postupati po istini, a Isus ostaje potpuno slobodan i vjeran svome opredjeljenju da svjedoči za istinu.
Isus je kralj zato što, kako sam kaže, svjedoči za istinu. U Ivanovom evanđelju istina je središnja tema. Ona je temeljno obilježje Božje. Samo Bog je u punini istina (Iv 3,33; 7,28). Bogu se pravo klanja samo onaj koji mu se klanja u duhu i istini (Iv 4,23). Zato Ivan Isusa predstavlja kao onoga koji je pun milosti i istine (Iv 1,14). Još više, milost i istina su nastali po njemu (Iv 1,17). Zato je on je svjetlo istinito koje prosvjetljuje svakog čovjeka (Iv 1,9). Njegovo tijelo i krv su jelo i piše istinsko (Iv 6,55). Njegov sud je istinit, jer je Otac s njim (Iv 8,16).
Istina je, prema tome, ključno obilježje Isusova kraljevstva i kraljevanja. Radi se o istini spasenja: Isus je Sin Božji i naš Spasitelj. Radi toga se rodio i došao na svijet. U punini on tu istinu svjedoči upravo u muci i smrti na križu, na koji će ga Pilat osuditi. Križ je stoga prijestolje s kojeg Isus uspostavlja svoje kraljevstvo istine i vlada svim stvorenjima. Vidjeti to moguće je samo očima vjere onima koji u nj povjeruju i postanu njegovi učenici. Koji u nj povjeruju, po njemu zadobivaju život vječni, kazao je Isus Nikodemu, a koji ne povjeruju, sami se osuđuju zato što ne vjeruju (v. Iv 3,16-18).
Istina je temeljni uvjet našeg postojanja, jednako vremenitog i vječnog. Bez nje nema ni slobode, ni mira, ni ljubavi, ni dobrote, ni milosrđa, ni radosti, ni spasenja… U današnjem svijetu, u kojem, prema riječima pape Benedikta XVI., caruje diktatura relativizma, koja ništa ne priznaje kao sigurno te kao krajnji cilj ima vlastiti ego i vlastite želje, to je osobito uočljivo.
U svetopisamskom govoru istina je istoznačna Božjoj volji. Kada u Molitvi Gospodnjoj molimo „dođi kraljevstvo tvoje“, odmah nakon toga dodajemo, i to je svojevrsno objašnjenje što je Božje kraljevstvo, „budu volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji“. Zato Isus kaže Pilatu da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Time nije htio reći da je ono izvan našega svijeta, nego da mu je izvor u Bogu i njegovoj božanskoj volji. Božje kraljevstvo je, možemo zato kazati, stanje ljudskog uma, srca i duše, način gledanja na svijet, na život, na sebe i ljude oko sebe, na društvene odnose… Stječemo ga onda kada se u vjeri klanjamo Bogu i živimo dosljedno njegovoj svetoj volji, odnosno istini. I moguće ga je živjeti u svako vrijeme, na svakom mjestu i u bilo kojem društveno-političkom uređenju. Ali samo onda kada slušamo Isusov glas i postanemo njegovi učenici (v. Iv 8,32). Volja je Oca nebeskog da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i da bude uskrišen u posljednji dan (v. Iv 8,40).
