VII. nedjelja kroz godinu, godina C
Evanđelje Lk 6,27-38:
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.
Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostivi prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao stoje Otac vaš milosrdan.
Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osudujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«
Homilija:
Prošle nedjelje u misnom evanđelju slušali smo Isusov govor o blaženstvima, kako nam ga prenosi evanđelist Luka. U njemu Isus poučava svoje učenike putu koji vodi do blaženstva, ali ih upozorava i na put koji vodi u nesreću i propast. Blaženstva su poziv svima nama da razmišljamo i djelujemo na Isusov način. A on je u mnogome protivan onomu što nam nameće naša ljudska narav. Blaženi su oni koji su slobodni od svake navezanosti na prolazna zemaljska dobra, kao što su bogatstvo, slava i moć, jer svoj život potpuno oslanjaju na Boga i njegovu dobrotu. Radi vjernosti Bogu oni su spremni podnositi siromaštvo, glad, žalost, progone…
Danas slušamo nastavak tog govora. U njemu Isus iznosi niz praktičnih uputa, jednako izazovnih, kojima dodatno obrazlaže put blaženstava. To su pouke kako se odnositi prema drugima, osobito prema onima koji nam čine zlo. Isus nas poziva: „Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.“ Zatim ove pozive dodatno potkrjepljuje primjerima i tumačenjima.
Mi iz našeg životnog iskustva dobro znamo kako je teško ostati dobar u zlu svijetu, pravedan usred nepravde, istinoljubiv nasuprot laži i licemjerju, dobronamjeran prema onima koji ti žele zlo… Naša narav nam nameće da svoje neprijatelje mrzimo i da se veselimo njihovoj nesreći, da nepravednike nesmiljeno kažnjavamo, da lašce i licemjere preziremo, da onima koji nas proklinju uzvratimo jednakim zazivanjem zla nad njihove živote. I skloni smo sve te svoje stavove pripisivati samome Bogu. Ako tako ne postupamo, vrlo često ćemo naići na osude. Isus nas poziva da se opiremo takvim nagnućima.
U prvom čitanju slušamo kako je mladi David svladao nagon za osvetom. U prilici kada ga je mogao pogubiti, on je poštedio život kralju Šaulu, iako ga je on nepravedno proganjao (prvo čitanje).
Nagnuća koja nam nameće naša grješna narav ne bi nas smjela voditi u našem djelovanju, zato što nas takav način postupanja neće umiriti i učiniti blaženima, niti će oplemeniti svijet, nego će nas još više uvući u vrtlog zla i grijeha. Zlo se hrani zlom. Mržnja se hrani mržnjom. Samo milosrdna i bezuvjetna ljubav dokida poredak zla i smrti u svijetu te nas otvara punini blaženog života u Bogu. Ljubiti samo onoga koji tebe ljubi, to nije ljubav već sebeljublje. Činiti dobro samo onomu koji tebi dobro čini, to nije dobrota već trgovina. Jednako je pozajmljivati samo onomu koji će ti vratiti. A ako pozajmljuješ nevoljniku tražeći da ti se vrati s kamatama, to je već parazitiranje na njegovoj nevolji. Hvaliti samo one koji tebe hvale, to nije istinoljubivost već tašto zavaravanje. Sve to čine grješnici, kaže Isus. U tome nema ni ljubavi ni dobra. A mi se trebamo zauzimati za ljubav i dobro uvijek i prema svakomu.
Pavao to obrazlaže razlikom između Adama i Krista (drugo čitanje). Adam je od zemlje, stvoren, tjelesan i smrtan. Osveta, mržnja, popuštanje nagonima, sve je to obilježje tjelesnog Adama… Mi sada nosimo sliku Adama i zato smo opterećeni grješnim i smrtnim nagnućima. Međutim, Krist, koji je s neba, nestvoren i sam duh životvorni, uzeo je naše tijelo da ga preobrazi. Koji su Kristovi, žive njegovim životom. Pavao nas poziva da ne gledamo na sebe kao na zemljanike, nego kao dionike Kristove božanske naravi. Stoga se uz pomoć milosti Kristove trebamo preobražavati po uzoru na njega samoga.
Zato smo pozvani na uzvišeniju ljubav, koju nam Krist svojim životom svjedoči. To je božanska ljubav, ona koju prema svima nama iskazuje naš Otac nebeski. Ona nije motivirana ničim drugim osim ljubavlju samom. Zato je u svom milosrđu bezuvjetna i bezgranična. Tko se po njoj ravna on drugome želi blagoslov i sreću uvijek, bez obzira tko taj drugi bio i kako on nama na nju uzvraćao. Nikada i ni u kom slučaju ne pristaje na zlo i mržnju. Uvijek im se opire svom svojom snagom. Zbog toga nikada na zlo ne uzvraća zlom, na mržnju mržnjom, na nepravdu nepravdom ili na kletvu kletvom. I zbog toga bezuvjetno ljubi, čini dobro i oprašta jednako pravedniku i grješniku, prijatelju i neprijatelju…
Isusov učenik, prožet tom ljubavlju, ne ljubi neprijatelja u prvom redu radi toga da bi ga odvratio od mržnje, iako mu to svim srcem želi. Ipak, to se u našem iskustvu češće ne događa, nego što se događa. Isusov učenik ne ljubi ni samo radi toga da bi stekao zasluge na nebu, iako ih time nesumnjivo stječe. Niti samo radi toga da bi možda Kristu pokazao koliko mu je vjeran, iako mu time najbolje iskazuje svoju vjernost. Isusov učenik, autentični kršćanin, ljubi jednostavno zato što je to u njegovoj kršćanskoj naravi i ne zna drugačije. Zato što je duboko zahvalan Bogu na njegovoj očinskoj ljubavi, toliko da ga ona potpuno ispunja i potpuno upravlja njegovim djelima. Ili, kako je to Pavao kazao, zato što više ne živi on sam od sebe, nego se s Kristom toliko suobličio, da Krist živi u njemu (Gal 2,20).
Sve ovo, međutim, ne znači da se ne trebamo boriti protiv zla u svijetu, da ne bismo trebali opirati se grijehu, uklanjati nepravdu, nasilje, mržnju… Naprotiv, na to smo kao kršćani uvijek pozvani. Ali to ne smijemo činiti tako da sami u bilo kojem obliku činimo zlo. Na taj način se ono ne uklanja nego umnaža.
Božanska ljubav, naravno, ne potječe iz grješne ljudske naravi već od Boga. Samo je u njemu možemo pronaći i samo nas ona može obdariti istinskim blaženstvom. Da bismo bili prožeti takvom ljubavlju, potrebno je osloboditi se svake lažne ljubavi, ljubavi koja je polovična, sebična, nedosljedna, neodgovorna, neuredna… A za to je potrebno, naravno, moliti. Bez pomoći Božje milosti nitko od nas ne može postati milosrdan kao što je milosrdan Otac naš nebeski. A upravo na to nas poziva naš prvi uzor i učitelj Isus.
