Druga nedjelja došašća, godina A
Evanđelje Mt 3,1-12:
U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!
Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«
Homilija:
Poziv Ivana Krstitelja: „Obratite se jer se približilo kraljevstvo nebesko!“ stoji u samom središtu Druge nedjelje došašća. Ivan je, kako ga vidi evanđelist Matej, glas koji viče u pustinji, onaj kojega je prorok Izaija stoljećima ranije navijestio. Kao što je Izaija, u vremenu političkih i društvenih lomova, budio nadu Izraelu i vraćao pogled naroda na Boga koji zahvaća u povijest (prvo čitanje), tako i Ivan upravlja naš pogled prema Bogu koji dolazi donijeti spasenje. S istim pozivom, pozivom na obraćenje radi kraljevstva nebeskog, sam je Isus započeo svoj navještaj novog Božjeg svijeta (v. Mt 4,17; Mk 1,15). Upravo ta poveznica najjasnije otkriva sudbinsku težinu Ivanova poziva: on vrijedi za svako vrijeme, za svaki narod i za svako ljudsko srce. Na to nas podsjeća i sveti Pavao kada piše da je sve što je zapisano u Svetom pismu napisano radi nas, da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu (drugo čitanje).
No da bismo Ivanov poziv doista čuli, nije dovoljno imati samo zdrave uši. Presudnije je da taj poziv prožme cijelo naše biće, da ga čujemo umom, srcem i dušom. Za to je nužna hrabrost da uklonimo iz svoga života sve što guši, muti ili utišava Božji glas. Tek oslobođeno srce može čuti ono što je Gospodin uistinu došao izreći čovjeku.
Današnji život, snažno obilježen potrošačkom (ne)kulturom, nudi čovjeku prividnu puninu: obećanje da se cjelovit i sretan život postiže ispunjavanjem prolaznih želja. U tom duhu čovjek želi stjecati sve više: novca, užitka, slave, znanja, moći… A uz to ide i moralni relativizam koji zamagljuje pogled na istinu. U ovo predblagdansko vrijeme potrošački mentalitet poprima gotovo agresivno nastojanje da sebi podčini sve prostore ljudskoga života, ostavljajući malo prostora za tišinu, dubinu, sabranost i duhovno traženje. Ništa mu nije sveto. Posljednjih godina više joj nije zanimljiv Božić, vjerojatno zato što je kao reklamni proizvod potrošen, pa se okomila na advent. Koliko je konzumeristički advent progutao vjerničko došašće i sam Božić govori činjenica da traje sve do konca božićnog vremena.
Ipak, potrošački (zlo)duh, koliko god nam u nekom smislu pogodovao, jer stvara pogodno ozračje za naša obiteljska i prijateljska druženja, što je dobro, u konačnici nas iscrpljuje i ostavlja praznima. Ispod površnog zadovoljstva krije se umor i duhovna suhoća. To jasno pokazuje da ljudsko srce ne može ispuniti ništa što je samo od ovoga svijeta. Ispuniti ga može jedino Bog. Zato je Ivanov poziv i za nas danas vrlo aktualan. Sudbinski je važno da ga čujemo i dopustimo da nas dotakne, da mu se otvorimo upravo u danima došašća, kako bismo u slavlju Božića doživjeli ono bitno: dolazak Boga koji nam želi biti blizu, koji želi biti Emanuel, Bog s nama, i koji želi voditi naš život prema punini.
Ivan je propovijedao u pustinji. Već sama ta činjenica nosi duboku poruku. Pustinja je biblijsko mjesto obraćenja, očišćenja i susreta s Bogom. Ondje čovjek ostaje bez privida, bez maski, bez uobičajenih sigurnosnih oslonaca. Ondje se jasno vidi tko je stvorenje a tko Stvoritelj. Da bismo doista čuli Božji glas, i mi trebamo otići u pustinju. Naravno, ne nužno fizičku, nego unutarnju. Pustinja je prostor gdje se čovjek neizbježno suočava s vlastitom krhkošću, strahovima, tjeskobama i nesigurnostima. U njoj se jasno osjeća koliko smo mali, koliko trebamo oslonac koji je veći od svih naših prividnih sigurnosti. Upravo zato pustinja postaje mjesto istine. U njoj se rađa novi pogled na život, novi odnos prema Bogu i novi osjećaj za ono što je najbitnije. U pustinji Bog progovara jasno jer je čovjek, lišen buke svijeta, najspremniji slušati. Zato je za nas danas „otići u pustinju“ poziv da se odmaknemo od meteža potrošačke kulture, da uđemo u tišinu vlastite duše gdje se rađa istinski susret s Bogom.
Ivan naviješta Božji spasenjski zahvat u povijest. Taj zahvat nije tek povijesni događaj, nego dramatičan i stvaran obračun s duhovnim silama koje čovjeka odvode od punine života. Riječ je o najdramatičnijoj borbi između dobra i zla, o borbi koja se odvija oko nas, ali još više u svakome od nas. Bog je već pobijedio zlo po ulasku Isusa Krista u našu povijest i po njegovoj žrtvi na križu. Time je udario temelj svom kraljevstvu koje će se u punini objaviti na kraju vremena. Mi živimo između ta dva dolaska, između prvoga, koji je bio, i posljednjeg, koji će doći. U tom vremenu pozvani smo prepoznati i prihvatiti Božju ponudu spasenja, učiniti je temeljnom orijentacijom svojega života i nadom koja oblikuje sve naše odluke.
Usto Bog nas u našem vremenu ne ostavlja same. On je otajstveno prisutan u svojoj Riječi i u sakramentima Crkve. Po njima nas hrani, krijepi, jača i vodi.
Ivan nas upozorava i na to da susret s Gospodinom nije moguć bez nutarnjeg obraćenja, onog u kojem ćemo iz svoje nutrine ukloniti sve što nas odvaja od Boga. Obraćenje ne smije ostati na izvanjskim formama, kolikogod one bile dobre i korisne. Pobožnosti, običaji, blagdanska raspoloženja, sve to može postati zaprema obraćenju, ako ostane samo izvana. Još više, ako posluži kao bijeg od suočavanja s vlastitom nutrinom. Pravo obraćenje događa se kada čovjek uđe u svoju nutrinu i iskreno, bez uljepšavanja, pogleda svoju savjest. Tada se otkriva sušta istina da svakome od nas treba Bog, njegovo milosrđe, njegovo oproštenje, njegovo otkupljenje i njegov dolazak.
Zato ozbiljno poslušajmo Ivanov poziv. Dopustimo mu da nas vodi u pustinju naše duše, u prostor gdje je moguće čuti ono što se u buci ne može čuti. Adventska liturgija upravo nam to omogućuje. Ona stvara ozračje tišine, budnosti i iščekivanja. Ne dopustimo da nas obeshrabre naše slabosti i naši strahovi. Suočimo se sa svojom grješnošću. Tada ona prestaje biti zapreka i postaje prilika. Dopustimo Bogu da dođe u našu pustinju, našu malenost. On će se sigurno u njoj nastaniti i učiniti da naša pustinja procvjeta.
