XXX. nedjelja kroz godinu, godina C
Evanđelje Lk 18,9-14:
U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:
»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
Homilija:
Proteklih nekoliko nedjelja u misnim evanđeljima slušali smo Isusove pouke o snazi vjere i nužnosti molitve. Prošlonedjeljno evanđelje posebno je isticalo potrebu stalne i ustrajne molitve te poučavalo da Bog čuje i uslišava svaku našu molitvu. Ove nedjelje Isus nas uči da ipak svaka molitva ne postiže nužno svoj cilj. Ne opravdava i ne uzdiže. To je izrekao u prispodobi o farizeju i cariniku koji uzlaze u Hram na molitvu. Važno je uočiti da ju je, kako kaže sv. Luka, uputio onima „koji su se pouzdavali u sebe, a druge podcjenjivali“.
Farizej je bio pripadnik tada vrlo utjecajne religijsko-političke skupine među Židovima. Zagovarali su doslovno i sitničavo ispunjavanje Mojsijeva zakona i usmenih predaja. Zbog svoje predanosti Zakonu uživali su velik ugled u narodu. Mnogi svećenici, pismoznanci i zakonoznanci bili su članovi ove skupine. Carinik je potpuna suprotnost farizeju. Kao rimski poreznik, koji je iz pohlepe za novcem izdao vjeru svojih otaca, u očima pobožnih Židova bio je osvjedočeni grješnik, vjerski otpadnik i jako omražen. Rabini su naučavali da je takvima nemoguće zaslužiti spasenje jer praktički više nisu mogli ispraviti sva bezakonja koja su počinili.
Farizej se u molitvi uspravlja i iznosi Bogu svoje zasluge u vršenju Mojsijeva zakona. Iz njegovih riječi razabiremo da je činio puno više nego što je Zakon tražio. Vjerujemo da je doista tako i bilo. U njegovom životu nije bilo poroka poput grabeži, nepravde ili preljuba. No zato on samodopadno podcjenjuje druge, uvjeren da je bolji od njih. Za primjer uzima carinika koji stoji iza njega.
Za razliku od njega carinik stoji sasvim otraga te spuštena pogleda i bijući se u prsa moli Boga da njemu grješniku bude milostiv. Farizej, kaže Isus, odlazi iz Hrama neopravdan, a carinik opravdan. Time farizejevu molitvu osuđuje, a carinikovu hvali. U očima Isusovih slušatelja, podsjećamo, to su bili oni „koji su se pouzdavali u svoju pravednost pred Bogom“, takav je zaključak bio skandalozan.
Vjerujem da se i nama danas ovakav Isusov stav može učiniti preoštar. Unatoč tome što farizej jest preponosit, čini nam se pretjeranim proglasiti njegovu molitvu potpuno promašenom. I jednako tako čudno zvuči da je carinik, koji se tek jednom jedinom rečenicom obratio Bogu za smilovanje, proglašen potpuno opravdanim. Kojim se to mjerilima Isus ravna?
Treba odmah reći da Isus ne prosuđuje moralnu neporočnost ove dvojice. On ne stavlja carinika za uzor krjeposnog života, jer on to nije, niti farizeju niječe moralnu čestitost. Isus promatra njihovu molitvu. Ističe stav s kojim se obraćaju Bogu. On je presudan za valjanost molitve. A on bi trebao biti svijest o vlastitoj grješnosti, svijest da Božje spasenje ne stječemo svojim zaslugama, ma koliko pravedni bili, nego da je ono nezasluženi dar Božjeg milosrđa. Bog će nam ga bezuvjetno darovati, bez obzira na to koliko smo pravedni ili grješni, je nas kao nebeski Otac beskrajno ljubi. Međutim, pred Bogom trebamo biti ponizni i skrušeni. Molitva poniznoga prodire kroz oblake, veli starozavjetni mudrac Sirah (prvo čitanje).
Farizej u molitvi samoga sebe stavlja u središte, a ne Boga i njegovo milosrđe. Toliko se pouzdaje u sebe i svoje zasluge da mu se čini kako mu Božje smilovanje i nije potrebno. U tome je njegova zabluda. Uvjeren je da svojim djelima može pred Bogom zaslužiti opravdanje. Zato ga ne traži i zato ga ne dobiva. Carinik odlazi opravdan, jer je opravdanje tražio. On se ničim ne hvali, ni s kim se ne uspoređuje, već gleda samo svoje grijehe, priznaje ih, ne traži za njih nikakav izgovor, kaje se i moli Boga za smilovanje. Zato ga dobiva.
Isus ovom prispodobom ni na koji način ne osporava potrebu da živimo prema Božjim zapovijedima, da vršimo obrede, postimo i dajemo milostinju, već upozorava da to trebamo činiti s ispravnim stavom. Pravedni, tu nema nikakve dvojbe, trebamo biti. Neprestano se trebamo truditi tražiti i vršiti volju Božju, biti dobri, pošteni i vjerni, poštivati Božje zakone. To je to jedini ispravan način života koji nas očovječuje. Međutim, upravo onda kada nam polazi za rukom živjeti krjeposno, postoji ozbiljna opasnost da se uzoholimo te da svoju neporočnost shvatimo kao zaslugu pred Bogom i razlog da druge, grješnije od sebe, podcjenjujemo. Poziv na svetost nije nikakav test za dokazivanje pred Bogom, a još manje poziv na natjecanje s drugima kako bismo stekli veće zasluge pred njime. Svrha pravednosti nije u tome da pred Bogom stječemo zasluge, njemu one nisu potrebne, nego da Bogu omogućimo da nas on uzdigne. To je nama potrebno, i to je svrha molitve. Plodovi na stablu pokazuju da je stablo živo i plodno, ali ga sami ne čine takvim. Slično naša dobra djela pokazuju da u nama djeluje milost Božja, ali ne po našim zaslugama.
Jednako tako, opravdavanjem carinika Isus nipošto ne poručuje da je svejedno jesmo li grješnici ili pravednici, vršimo li Božje zapovijedi ili ne. Bog nije uslišao carinika zato što je carinik, odnosno zato što je grješnik, nego zato što uviđa svoje grijehe, kaje se i zaziva Božje smilovanje. On svoju grješnost predaje u Božje ruke za razliku od farizeja koji Bogu prinosi svoje zasluge.
Bog treba naše otvorene ruke, našu skrušenost i poniznost, u koje može položiti svoje smilovanje. Sve dotle dok su naše molitve u službi samohvale, dok u njima uzdižemo svoju umišljenu veličinu, nećemo biti sposobni primiti od Boga dar smilovanja.
Dobar nam primjer daje sv. Pavao (drugo čitanje). On, pišući Timoteju već pri kraju svog zemaljskog života, s ponosom ističe svoju vjernost evanđelju, boj koji je bio, trku koju je završio, žrtve koje je podnosio i vjeru koju je sačuvao te je uvjeren da će mu Gospodin uzvratiti vječnom nagradom u nebu. Ipak, on svoj uspjeh ne pripisuje sebi nego Gospodinu koji je stajao uza nj. Pouzdanje u Božju pravednost, a ne u vlastite zasluge, razlog su što se nada da mu je pripravljen vijenac pravednosti.
Molitva je od presudne važnosti za autentičan ljudski život, jer o našoj molitvi najizravnije ovisi naša vjera. Međutim, jednako je važno imati stav iskrene poniznosti u molitvi. Ponizna molitva prije svega pred oči stavlja vlastitu malenost i grješnost te duboku potrebu za Božjim smilovanjem. Molitva kojoj nedostaje poniznosti pretvara se u prazan ritual koji naše srce ostavlja da se guši u samoljublju i oholosti.
„Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje bit će uzvišen“, upozorava Isus. Ove riječi ne trebamo shvaćati kao prijetnju, nego kao brižno i ozbiljno upozorenje. Nije Bog taj koji će uznosite poniziti, nego će to čini njihova tašta samodopadnost. Bog doista svakoga od nas želi uzvisiti do punine dostojanstva Božje djece. Da bi to učinio, potrebna mu je naša poniznost, naša raspoloživost da iz njegove milosrdne ruke primimo dar uzvišenja.
