Katedrala sv. Jakova
Ništa što činimo ne činimo reda radi. Svaki takav pristup preokreće konkretne stvarnosti. Događaj opisan u današnjem Evanđelju bio je upravo duhovna prekretnica. Učenici su, ne znajući to tada, zakoračili u prijelomni trenutak svoga hoda s Učiteljem. Nakon galilejskog razdoblja, obilježenog čudesima i narodnim oduševljenjem, pred njima se otvara novo poglavlje – put prema Jeruzalemu, put muke, smrti i, iznad svega, pobjednog uskrsnuća.
U tom kontekstu Isus postavlja pitanje koje odjekuje kroz vjekove pa i večeras u ovoj velebnoj građevini: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ To nije puko ispitivanje znanja, niti provjera teološkog pojmovnika. To je pitanje koje razgolićuje nutrinu čovjeka, jer na njega se ne odgovara umom, nego srcem koje moli, koje ljubi, koje se predaje.
Dragi mladi već na početku odgojne pastoralne godine važno je prepoznati: Znanje može biti točno i mi načelno možemo davati točne odgovore, ali bez žara vjere to isto znanje ostaje nemoćno da čovjeka pokrene. Stoga: spoznaja Krista nije informacija, nego transformacija. I upravo ta preobrazba događa se u molitvi, evo prilike: u molitvi za grad, u sabranosti, u vjerničkom uranjanju u otajstvo u ovom konkretnom trenutku. Stoga rast (prije svega duhovni) nije jednokratni pothvat, nego životna zadaća: svakodnevno umiranje sebi kako bi u nama sve više živio Krist.
Upravo ovdje od pomoći nam je današnje prvo čitanje iz knjige proroka Hagaja. Narod se vratio iz babilonskog sužanjstva i pred očima ima Hram u ruševinama. Sve izgleda jadno u usporedbi s nekadašnjom slavom. I ljudi gube volju. No Bog im poručuje: „Budi hrabar! Moj je Duh s vama. Ispunit ću ovaj Hram svojom slavom i dat ću mir.“ Ljudi su gledali prazne zidove; Bog je gledao BUDUĆU puninu. Oni su osjećali malenost; Bog je obećavao veličinu. Upravo nam to kliče sveti Mihovil u ovoj devetnici: TKO JE KAO BOG? Samo on to daje. TKO MOŽE BITI KAO BOG NAŠ?
Koliko puta i mi na početku nove godine, bilo školske, bilo pastoralne, gledamo u svoje mogućnosti i vidimo samo slabost: premalo vremena, premalo snage, premalo hrabrosti. A Bog nam kaže isto što i njima: „ Gledaj mene. Ja sam s tobom.“
To nije puko ohrabrenje reda radi se završi gradnja da prođe ova godina po nekom kalendaru dok se zadovoljavamo mrvicama. Nego navještaj da će sam Bog, svojom prisutnošću, ispuniti Hram. Bog će nam u ovoj godini ispuniti srca i bića. Jer snaga naroda nije u kamenu ni u zlatu, nego u Božjem Duhu. Jednako tako i naše mogućnosti i okviri u Njegovim su rukama.
I to nas vodi prema Evanđelju Radosnoj vijesti: kao što je narod u malenosti i ruševinama pozvan prepoznati Božju slavu, tako su i učenici pozvani u Isusu – koji ne izgleda kao moćni kralj, nego kao običan čovjek iz Nazareta – prepoznati Krista, Pomazanika Božjega. U oba slučaja traži se vjera koja vidi dalje od onoga što oči hvataju.
Isus najprije pita učenike što o njemu govore ljudi. Zanimaju ga glasovi mnoštva, ali ne zato da bi podizao popularnost, već da bi pripremio teren za pitanje koje traži osobni odgovor.
Zašto? Jer priznati Isusa Kristom znači prihvatiti sve njegove riječi kao božanske – i one koje nadahnjuju, i one koje izazivaju. To znači položiti život u njegove ruke. To traži srce spremno na žrtvu, um otvoren milosti, dušu ogoljenu pred istinom.
I upravo tada, nakon Petrova priznanja, Isus otkriva dubine svoga poslanja i našeg ISPRAVNOG odnosa spram života: odbacivanje, muka, smrt – i treći dan: uskrsnuće. Tko želi upoznati Krista, mora ga promatrati u punini njegova otajstva. Bez križa – nema uskrsnuća. Bez umiranja – nema života. Svjedočka je to perspektiva i današnjeg spomena mučenika Kuzme i Damjana braća blizanci koji su besplatno liječili bez srebraši (anargiri). To je ono DO KRAJA.
Velika je opasnost da stvorimo vlastitu sliku Isusa – lakšu, pitomiju, manje zahtjevnu. No samo raspeti i uskrsli Krist objavljuje Boga koji spašava. Tko ne želi gledati križ, neće vidjeti ni prazan grob.
Zato se vraćamo do središnjeg pitanja, koje nije izrečeno samo apostolima, nego svakome od nas „A ti, što ti kažeš, tko sam ja?“
Na tom pitanju stoji i pada sve.
Zato ovu novu pastoralnu godinu započnimo hrabro! Ne bojmo se malih početaka – jer Bog je majstor koji od malenoga stvara veliko. Ne bojmo se ni križa – jer upravo preko njega dolazi uskrsnuće. Ne bojmo se dati svoj odgovor; jer naš „Ti si Krist“ može promijeniti život, unijeti svjetlo u naše obitelji, dati snagu našim prijateljstvima, probuditi nadu u našoj Biskupiji.
Ovo je godina da se ne zadržimo na klupi, nego da zakoračimo na teren. Godina da izgovorimo vjeru ne samo usnama, nego djelima. Godina da svatko od vas bude živi kamen u hramu koji Bog gradi među nama. Krist ide pred nama. On nas pita, On nas zove.
A naš odgovor neka bude jasan i odlučan: „Gospodine, ti si Krist – u Tebe se uzdamo, s Tobom gradimo, , s Tobom ruke sklapamo, s Tobom otvaramo srca i volimo, s Tobom hodamo i s Tobom veslamo,, s Tobom Božji dar mladosti živimo. “ Amen.
