(Prop 3,1-11; Ps 144,1a.2-4; Lk 9,18-22)
Čuli smo Božju Riječ koja je reći će sveti Pavao „.. živa i djelotvorna. Oštrija je od dvosjeklog mača; prodire dotle da dijeli dušu od duha i zglobove od moždine te prosuđuje nakane i misli srca. Nema stvorenja koje bi se pred njom moglo skriti.” ( Heb 4, 12-13)
Progovara nam u našem vremenu u godini Gospodnjoj 2024. – Godini Molitve. U pripravi za proslavu zaštitnika naše Biskupije i grada u osmom danu devetnice svetom Mihovilu. Na početku nove pastoralne godine, sada i ovdje u konkretnom trenutku. Propovjednik će reći da sve ima svoje vrijeme i upravo ovo vrijeme koje imamo naše je vrijeme, jedino nam je stoga nam je i dragocjeno.
Mjesta ljudskih počivališta najbolje i svjedoče o tome. Ljudski je život tek ona mala crtica između dviju krajnosti: godine rođenja i godine smrti. Nadgrobni spomenik zapravo upozorava na duljinu i malenost, a opet na važnost onoga BITI, POSTOJATI.
Što je to onda ljudski život doli darovano vrijeme koje je potrebno upotrijebiti na najizvrsniji mogući način. Primjer nam je i današnji svečar sv. Vinko Paulski koji živeći 79 godina zaista potrošio se u nesebičnom davanju siromasima i brizi za duhovna zvanja. Stoga se vrijeme o kojem Propovjednik govori kako vidimo ne tiče kvantitete (broja godina mjerne jedinice koju koristimo) već kvalitete.
1. MOLITVA
Ta ista označnica (kvaliteta) usmjerava nas izvor kvalitete Radosnu vijest u kojojslušamo da se Krist nalazio u „osami“, a s njim i njegovi učenici. Netko može zamisliti neko pusto mjesto na kojem je grupa osoba, a Krist se moli. Zapravo nije tako jer na grčkom nije rečeno da je to samotno mjesto, nego je Krist bio sâm. To puno mijenja (na stvari). Krist je bio sam iako su s njim bili učenici. Dakle, vidi se da su ga učenici pratili ali nisu bili s Njim. On je bio sâm. Postoji određena samoća Krista, utjelovljenog Sina Božjega, koju samo On poznaje.
Svaki kršćanin (koji želi kvalitetu) živi ozbiljnu samoću unutar svijeta. Jednu vrstu neshvaćenosti i odbačenosti Ako ju ne živi onda je to malko strano, nešto (tu) ne ide (kako bi trebalo). To je dio našeg identiteta sinova nebeskog Oca. U Matejevom evanđelju (6,6) kad On kaže: „Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu“. Tu kada kaže sobu, prostoriju u prijevodu označava OSTAVU (smočnica) koja se u hebrejskoj kući nalazila na posljednjem mjestu u špilji, gdje je samo bio otvor kroz koji se moglo unići, ali nije bilo nikakvog prozora niti čega drugoga. Tu je bio potpuni mrak i potpuna osama. To znači: kad ideš moliti zatvori se potpuno, u potpuni mrak jer se radi o jedincatosti kvalitetnog odnosa.
2. SVJEDOČANSTVO ISTINE
Nadalje Krist pita učenike koji su se vratili iz prvoga poslanja: „Što govori svijet, tko sam ja?“.
Vi ste sada po prvi puta propovijedali, i što kaže svijet nakon što vas je čuo?
Jasno je što ljudi kažu: ono što su im oni predložili. Oni su išli reći da je Krist jedan od velikih, jer su pošli s entuzijazmom te su govorili: Gledaj, čini čuda, čini ovo, odličan je, ponaša se ovako, moćan je, velik je… I doista svijet kaže: On je jedan od velikih: Ilija, Ivan Krstitelj. To jest najveći zamišljaji proroštva hebrejskoga svijeta. No vidi se da je Krist ostao veoma razočaran: Sve u svemu, niste dobro propovijedali jer ljudi nisu dobro shvatili, jer ja nisam jedan od tih.
Što svijet danas kaže o Kristu kada vidi tebe, mene, Crkvu?
Počesto se ne odričemo naših ustaljenosti jer nam odviše odgovaraju i tumačimo stvarnost kako nama odgovara i s tim smo zadovoljni dapače ponositi.
Slično je to kao kad su otac i sin svaki dan za ručak pekli krumpir, a susjedi također otac i sin svaki dan meso. Nakon par dana započne provirivati dječak čije je otac pekao krumpir (jer ga je privukao miris) preko zida. I napokon upita oca. „Tata zašto mi svaki dan jedemo krumpir, a naši susjedi meso”. A otac odgovori: „Tko im je kriv kad nisu posadili”.
Ne želeći prihvaćati drugačije loše objašnjavamo tj. loše i polovično živimo. No ako ste već loše (njima) objasnili, što vi sami mislite (o meni)? Učenici tada ostaju u šutnji. Tu iskače Petar i kaže: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ (Mt 16,16). To izgleda velika izjava, u potpunosti ispravna. No nešto nije u redu u toj izjavi jer Kristova reakcija je ona koju je On imao pred zlodusima. Isti je glagol korišten i ovdje: „Šuti i ne govori tako!“. Bilo je nešto pogrešno unutar toga.
Što to? Sadržaj je savršen. No to još uvijek ne kaže ništa. Dakle, veoma je opasno osloniti duhovnu spoznaju na ljudski mentalitet − to nije ispravno. Poradi konteksta: Židovi su iščekivali nekoga koji će im dati materijalno u izobilju, a iščekivanje uvijek stvara maštu. (I školarcu koji mora napraviti zadaću za sutrašnji sat u razredu, pada na pamet da će možda učitelj imati zubobolju te neće doći u školu. Zato on ne mora napraviti domaći rad, ne mora se pripremiti.) Zapravo tako neprestano stvaramo određeni zamišljaj spasenja koji je previše ljudski te nije stvaran, nije kvalitetan.
3. SAKRAMENTI
A stvarna istina jest navještaj muke, smrti i uskrsnuća koji se i danas svakoga dana događa na oltaru na svetoj Misi. „Treba da Sin Čovječji mnogo trpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.” Živeći od Euharistije, od sakramenta ulazimo sferu i domenu kvalitete. I to ćemo i danas izreći TAJNA – OTAJSTVO VJERE: Tvoju smrt Gospodine naviještamo tvoje uskrsnuće slavimo tvoj slavni dolazak iščekujemo.
I u konačnici upravu u iščekivanju nalazi se NADA. Nada da će biti bolje. Nada u kvalitetnije računajući i oslanjajući se na Gsopodina. Nada koja nepostiđuje. Nada za ovo vrijeme koje imamo. Posvetimo se vremenu sklapanja ruku – molitvi. Vremenu otvaranja srca – voljenju. Vremenu hodanja i vremenu veslanja – zajedno. Vremenu življenja Božjeg dara mladosti.
Sveti Mihovile brani nas štiti, čuvaj i moli za nas. Amen.
