Treća nedjelja došašća
Evanđelje Lk 3, 10-18:
U ono vrijeme: Pitalo je Ivana mnoštvo: »Što nam je dakle činiti? «On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.« Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: »Učitelju, što nam je činiti?« Reče im: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno. «Pitahu ga i vojnici: »A nama, što je nama činiti?«I reče im: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.«Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.«I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje.
Homilija:
Treća nedjelja došašća u Crkvi se od starine naziva Gaudete, što znači radujte se. Shodno tome misna čitanja nas pozivaju na vjerničku radost, kojoj, naravno, nije uzrok nikakvo vremenito dobro, nego Božja blizina i spasenje.
U prvom čitanju slušamo završni dio iz Knjige proroka Sefanije. Prorok poziva sav Božji narod Izrael da se raduje i klikće od veselja, jer je Gospodin u njegovoj sredini, jer ga je oslobodio osude, uklonio njegove neprijatelje, skinuo s njega njegovu sramotu i obnovio mu svoju ljubav. Sefanijine riječi ne bi bile toliko neobične, kada ne bismo imali u vidu vrijeme i prilike u kojima ih je izrekao. Bilo je to iznimno teško povijesno razdoblje za Izrael (640.-630. g. pr. Kr.). Gotovo sto godina ranije pripadnici sjevernih plemena su odvedeni u asirsko sužanjstvo (722. g. pr. Kr.), a slična sudbina prijetila je i ostatku naroda. Četrdesetak godina kasnije, 586. g. pr. Kr. to će se i dogoditi. Babilonsko carstvo, koji je u međuvremenu porazilo Asirsko, nakon dugog opsjedanja osvojit će Jeruzalem, potpuno ga srušiti zajedno s Hramom, a narod najvećim dijelom odvesti u babilonsko ropstvo.
U najteži mogućim okolnostima, u kojima je gotovo nemoguće pronaći razlog za nadu u bolju budućnost, a tako i za radost, Sefanija poziva narod da ne klone duhom, nego da se pouzda u Gospodina i da se raduje. Neobično je također da on o Gospodnjem spasenju, koje se tek ima dogoditi, govori u prošlom glagolskom vremenu. Božje spasenje je toliko sigurno, da se na nj možemo oslanjati kao da se već dogodilo. Ono tako postaje naša sadašnja stvarnost. U njemu nalazimo, temelj naše vjere, obrazloženje naše nade i razlog za radost, bez obzira na prilike i neprilike u kojima se nalazimo.
Na istu radost potiče sv. Pavao Filipljane (drugo čitanje). Ona će im pomoći da se ne boje i ne budu zabrinuti ni za što. U odnosu prema drugima ista radost se treba očitovati kao blagost. Radi toga je potrebno graditi osobni odnos s Kristom molitvom, prošnjom i zahvaljivanjem Bogu. Samo na taj način moguće je steći istinski mir. To je mir koji nadilazi ljudski razum. On je milosni dar s neba, koji postaje čuvar našega srca i naših misli. Valja također naglasiti da sve ove poticaje Filipljanima Pavao piše iz tamnice.
Prema tome, radost na koju nas poziva liturgija Treće nedjelje došašća nije ovisna o tome kako nam je sada, trpimo li nevolje bilo koje vrste ili ne. Ona je utemeljena na snažnom uvjerenju da je Bog među nama, da je već izveo djelo spasenja po svome Sinu Isusu, samo se ono još ne očituje u svijetu u svojoj punini. Zato je naša radost utemeljena u vjeri koju živimo kao pouzdanu nadu i koja daje smisao našoj sadašnjosti. Ta radost je raspoloženje s kojim trebamo ići ususret svetkovini Božića.
Što to za nas sasvim konkretno znači, otkrivamo u današnjem misnom evanđelju. Ivana, koji je pozivao mnoštvo na obraćenje, pokajnici pitaju što im je činiti. Koja su djela dostojna obraćenja? Ivan, začudo, ne traži od njih nikakav religijski čin, ne poziva ih da više mole, poste, razmatraju Pisma ili prinose žrtve u Hramu, nego im daje vrlo praktične savjete koji se odnose na njihov svakodnevni život. Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema nijedne. U koga ima hrane, neka učini isto tako. Naša spremnost na obraćenje prije svega se mora očitovati u našim odnosima s onima koji su oko nas. Ići ususret Božjem spasenju znači prihvatiti Božji način postupanja. Molitve, postovi, razmatranja Svetog pisma, obredno slavljenje Boga, sve je to itekako potrebno, ali upravo radi toga da tako oblikujemo svoju vjeru da više činimo djela Božja, djela milosrđa, pravde, istine i dobrote prema svakom čovjeku. Osobito prema siromasima i nemoćnima. Bez toga naša vjera ona ostaje mrtva, a naše molitve i obredi prazni.
Ivanu se zatim posebno obraćaju dvije skupine pokornika, carinici i vojnici. Njih su učitelji vjere onoga vremena smatrali trajno izgubljenima za Božje spasenje, zbog djela bezakonja koja su činili i koja više nisu mogli ispraviti. Carinici su bili na glasu kao pohlepni, nepravedni i bešćutni sluge rimske vlasti. Vojnici, bili su to Židovi u službi Heroda Antipe, znali su biti nasilni, zastrašivati ljude, ucjenjivati ih i lažno prijavljivati, kako bi za sebe iskamčili određenu korist. Ivan ih ne odbacuje, nego i njih potiče da ustraju na putu vjere i obraćenja, jer je spasenje i za njih moguće. Neobično je također da on ni jedne ni druge ne poziva da se ostave svoga posla, nego da ga obavljaju časno i pošteno, bez pohlepe, nasilja, laži i prijevare. Carinike poziva da ne budu gramzivi i da ne traže više nego je određeno. Vojnike da ne budu nasilni, da nikoga lažno ne prijavljuju i da budu zadovoljni sa svojom plaćom. Prema tome, obraćenje na koje Ivan poziva ne traži od nas da činimo izvanredna djela, nego da poziv koji smo primili živimo u istini i dobroti na slavu Božju i na dobro ljudi oko nas.
Ivanova pojava u mnogima koji su ga slušali je izazvala pitanje, nije li on možda Krist. Ivan odbija takvu pomisao te najavljuje da iza njega dolazi jači od njega, komu on nije dostojan odriješiti obuće na nogama. Za razliku od Ivana koji ih je krštavao vodom, što je bilo tek izvanjski znak spremnosti na obraćenje, Krist će krštavati Duhom Svetim i ognjem, što će krštenicima donijeti potpuno preporađanje osobe. Krštenje Duhom Svetim znači da će u tom činu biti sam Bog na djelu. Krštenje ognjem znači da će to biti proces čišćenja, odnosno umiranja, kako bi se rodio novi život.
U ovim Ivanovim riječima na djelu je njegova iznimna poniznost. On se isključivo usredotočio na onu ulogu koju je dobio od Boga, da bude Mesijin preteča. Djelo spasenja svijeta je Božje djelo, a ne naše. Bog ga izvodi po svome Sinu Isusu. Mi u njemu sudjelujemo vjernim izvršavanjem onoga poziva na koji nas je pozivao da ga živimo. I ne trebamo težiti ni za čim drugim.
Onaj koji dolazi, najavljuje dalje Ivan, doći će s vijačom u rukama da pročisti gumno, razdvoji pšenicu i pljevu, pšenicu da pospremi u žitnice, a pljevu da spali u ognju neugasivom. Ovom slikom, koja je na tragu starozavjetnih proroka, Ivan najavljuje Dan Gospodnji, koji će biti dan suda. Tada će Krist pokazati svu svoju slavu i moć. Isus će doista pokazati svoju slavu i moć, ali to neće biti u sili i snazi kako to čine zemaljski moćnici. Njegova snaga će se očitovati u milosrđu i opraštanju.
Na kraju sveti pisac kaže da je Ivan mnogim drugim pobudama naviještao narodu evanđelje Božje. Znamo da su ga mnogi u tome htjeli spriječiti i da ga je na kraju Herod Antipa dao smaknuti. Ipak, Ivan je ustrajao do kraja. Poput njega svi smo pozvani da stalno i cijelim svojim životom naviještamo Evanđelje. To je zadaća Crkve u kojoj smo svi pozvani sudjelovati. U tome se ne smijemo umoriti niti dati zastrašiti od bilo koga.
