(Božić, misa polnoćka)
Slavlje Božića svoj vrhunac doživljava u ponoćnom misnom slavlju. Božja riječ usmjerava našu pozornost na događaj Isusova rođenja u betlehemskoj štalici. Pred nama su novorođeni Isus u jaslicama, Josip i Marija, pastiri, stada, anđeo Gospodnji i slava Gospodnja. Sve ove slike uz melodije dobro nam poznatih božićnih pjesama stvaraju u nama neodoljivo raspoloženje božićne idile. Božićni prizori duboko su usađeni u našu kulturu i u naša životna iskustva. To je jako dobro. Ipak, to može postati svojevrsna zapreka da u ovaj sveti događaj ozbiljnije uronimo. A to je nužno da bismo u njemu otkrili bitni sadržaj vjere, koji nam on želi posredovati i koji nam je tako potreban.
Prikaz Isusova rođenja evanđelist Luka započinje svečanim tonom stavljajući ga u povijesno-politički kontekst. Navodi cara Augusta, upravitelja Sirije Kvirinija, popis svega svijeta te Josipov i Marijin put u Davidov grad Betlehem, jer je Josip bio iz loze Davidove. Prvi razlog ovakvog uvoda je istaknuti da je rođenje Isusovo povijesni događaj. Bog se zbilja utjelovio i došao među nas ljude u točno određenom povijesnom trenutku i mjestu. Božanski Spasitelj Isus je postao stanovnik našega svijeta, svijeta vladara i upravitelja te ljudi i naroda kojima oni upravljaju. U tom i takvom svijetu Bog djeluje čudesno i otajstveno te ga upravlja prema punini spasenja. Čudesno zato što je sve što Bog čini čudesno, uzvišeno, savršeno i radi čovjekova spasenja. Otajstveno zato što Bog ne djeluje onako kako bismo mi očekivali. On djeluje tiho, neprimjetno, iza kulisa povijesnih događaja… Ulazi među nas na način koji je istovremeno tako običan i tako čudesan kao što je rođenje djeteta, svakog djeteta, nešto najobičnije i najčudesnije.
Drugi razlog zbog kojeg evanđelist spominje tadašnjeg cara i popis stanovništva je u tome da istakne razliku između njega i Isusa. Car August je bio rimski car. Rimski carevi su se proglašavali božanskim vladarima svijeta. Iako Rimsko carstvo nije obuhvaćalo sav svijet, očito da se car takvim smatrao, odnosno da je to namjeravao postati. Popisom stanovništva htio je pokazati svoju carsku vlast nad podanicima. Cilj mu je bio da u cijelom svijetu uspostavi Rimski mir (Pax Romana). Svoj mir nametao je silom, strahovladom i krvavim ratovima. Zato mu je trebao popis pučanstva. U ona vremena vladari su provodili popise svojih podanika radi učinkovitijeg prikupljanja poreza i novačenja. Novac i vojska bili su sredstva kojim su održavali svoju moć. Prema tome, možemo tako reći, i car August i Isus nastupaju s ambicijom da postanu vladari svega svijeta. I jedan i drugi tvrde za sebe da donose mir, pravdu i blagostanje u svijetu. I jedan i drugi prisvajaju sebi božanski naslov.
Ipak, njih dvojica su po svemu potpuno različiti. Dok car August ima carske legije, državni aparat, silno bogatstvo, palače, tron, zakone, sluge i službenike, Isus nema baš ništa od toga. On se rađa u Betlehemu, u štalici, položen u jaslice, okružen tek svojim roditeljima, svijetu potpuno nepoznatim Josipom i Marijom, i pastirima. Dok car August teži da sebi pribavi božansku moć, koju nema, te silom i podvrgavanjem naroda hoće uspostaviti mir u svijetu, Krist se odriče božanske moći i sjaja, koje ima, uzima lik sluge, postaje nalik najobičnijem čovjeku, rađa se kao malo, siromašno i nejako dijete u neuglednoj betlehemskoj štalici, i ne želi nikoga silom podvrgavati svojoj vlasti. Naša ljudska povijest i naši vjernički životi nam otkrivaju tko je od njih u pravu a tko u zabludi, tko je istinski donositelj mira a tko nije.
Luka samo rođenje opisuje vrlo šturo, kao da ga ne želi opteretiti suvišnim riječima, a našu pažnju usmjeriti na srž: Bog je postao čovjek. Mariji se navršilo vrijeme da rodi. Porađa sina prvorođenca, povija ga i polaže u jaslice, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. Od prvog trenutka dolaska na svijet Isus dijeli sudbinu čovjeka. Siromaštvo, neprihvaćanje, samovolja vladara, rađanje u jaslicama i štalici, priprosti i prezreni pastiri (zajedno s carinicima i drugim okorjelim grješnicima smatrani su nečistima i izgubljenima za spasenje), sve to predočava krajnju bijedu svijeta od koje se grčevito želimo spasiti. Ali sami ne možemo. Štoviše, napori ljudi da stvore bolji i pravedniji svijet najčešće rađaju još većom bijedom. Bog, da bi nas izveo iz naše bijede, sam u nju dolazi. U sablažnjivoj bijedi jaslica, odbačenosti i progonstvu, koje već kao dijete trpi, naziremo muku i smrt na križu, koje će radi našega spasenja podnijeti.
Poklon priprostih pastira te odsutnost pripadnika drugih staleža (svećenika, pismoznanaca, uglednika…) nagovještava kako će ga kasnije, kada bude naviještao Radosnu vijest, slušati neznatni i odbačeni, a mudri i umni odbaciti i osuditi. Drugim riječima, potrebno je da budemo ponizni da bismo u Isusu prepoznali Spasitelja i doživjeli njegov dolazak, dok nas umišljenost i taština zasljepljuju.
Bog se je rodio u jednom povijesnom trenutku i na jednom mjestu. Međutim, anđelove riječi pastirima, slava Gospodnja koja ih je obasjala i silna nebeska vojska, koja pjeva hvalu Bogu, otkrivaju nadvremensko i nadprostorno značenje tog jednostavnog događaja. Božje utjelovljenje u središtu je cijele naravne i nadnaravne stvarnosti. Prema njemu je usmjerena sva dotadašnja povijest svijeta, a budućnost tek po njemu zadobiva pravo usmjerenje i dovršetak.
Isusovo rođenje ispunjenje je Izaijina proroštva o dolasku svjetla što rasvjetljuje sve tmine pa i samu mrklinu smrti (prvo čitanje). Tama, koliko god bila mrkla i smrtna, ipak je samo privremeno stanje koje će se promijeniti dolaskom pravoga svijetla. Takvo svjetlo, prorokuje Izaija, može doći samo od Boga. Zato on nadahnuto naviješta kako će sam Bog ući u našu povijest tako što će se roditi kao dijete. Na svojim plećima će imati vlast. Ime će mu biti Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni… Uklonit će svaki jaram ropstva te učvrstiti pravdu i mir. Njegova vlast će se protezati nadaleko i neće imati kraja. Sve to dogodit će se zbog toga što je Gospodin u svojoj ljubavi privržen svome narodu.
Isus je to svjetlo koje dolazi s neba. Međutim, ono se može vidjeti samo očima čiste vjere. Tko živi u milosti i istini, taj je od svjetla i samo on može doživjeti pravu radost. Tko živi u grijehu i zabludi, taj je u tami. A u tami radosti nema. Ona je najteži jaram ropstva što nas može zarobiti.
U Spasitelju Isusu, piše sv. Pavao (drugo čitanje), očitovala se milost Božja, spasiteljica svih ljudi. Milost označava puninu Božje ljubavi prema nama. Ta ljubav je milosrdna, silna, vjerna, nježna, dobrohotna, strpljiva… Njezine plodove još u potpunosti ne uživamo. To će se, kako se blaženo nadamo, dogoditi kada Krist konačno uspostavi svoje kraljevstvo na nebu i na zemlji. Međutim, već sada snagom vjere možemo otajstveno doživjeti njegovu slavu. Da bi naša vjera bila živa i snažna potrebno je da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te živimo razumnim, pravednim i pobožnim životom.
