(2. nkg-c)
Evanđelje (Iv 2,1-12
(Trećega dana) bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«
A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.«
Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.
Homilija:
S blagdanom Krštenja Gospodinova zaključili smo božićno liturgijsko vrijeme i započeli vrijeme kroz godinu. U njemu pratimo Isusa koji obilazi gradove i sela Galileje i okolnih krajeva te propovijeda evanđelje Božje. Misno evanđelje ove nedjelje, Ivanov izvještaj o Isusovom prvom čudesnom djelu na svadbi u Kani Galilejskoj, uvodi nas u najdublje značenje Isusova spasiteljskog djela.
U našoj ljudskoj praksi svadbe su redovito najveća obiteljska slavlja. Sklapanje ženidbe, odnosno početak zajedničkog života u uzajamnoj i posvemašnjoj ljubavi, jedan od najradosnijih trenutaka u životima supružnika. Taj trenutak oni zato žele podijeliti sa svima koji su im dragi. I zato se u svadbu ne žali uložiti ni truda, ni novca.
Već je starozavjetna objava Božju ljubav prema svome narodu usporedila s bračnom (prvo čitanje). Bračna ljubav je zapravo znak koji prije svega upućuje na bezuvjetnu i neizmjernu ljubav koju Bog ima prema nama ljudima. U toj ljubavi mi imamo nerazorivo dostojanstvo Božjih sinova i kćeri. U drugom čitanju sv. Pavao nas poučava da to dostojanstvo uz pomoć Duha Svetoga otkrivamo i stavljamo u službu izgradnje cijele zajednice. Jedinstvo kršćana, kojem smo svi pozvani doprinositi, učinak je i dokaz naše ucijepljenosti u Božju ljubav.
Ivanov prikaz svadbe u Kani, koji nije tek opis događaja, nego vrlo detaljno razrađena kateheza, koja u jako sažetoj formi te kroz niz detalja iznosi poruku vjere.
Odmah u uvodu se navodi da je svadba bila trećega dana (ovo se u liturgijskom tekstu često izostavlja). Treći dan nas podsjeća na sklapanje Sinajskog saveza, odnosno na dan u koji se Gospodin očitovao svemu narodu (v. Izl 19,11). On je ujedno najava Isusove muke, smrti i uskrsnuća, kada je ostvaren novi i vječni Savez Boga s ljudima. Tako je svadba u Kani Galilejskoj znakoviti nagovještaj eshatološke gozbe Boga s ljudima, u kojoj neće biti ni smrti, ni tuge, ni boli, kako je prorokovao Izaija (v. 25,6-9). Znakovito je da Knjiga Otkrivenja, posljednja biblijska knjiga, završava slikom nebeskog Jeruzalema i svadbe Jaganjčeve u njemu.
Na svadbu u Kanu su pozvani Isus, njegova majka i učenici. Oni označavaju Crkvu, novi Božji narod, koji Bog od staroga uspostavlja po svome Sinu Isusu.
Zatim sveti Ivan piše da je na svadbi ponestalo vina. Vino je nešto bez čega je svadba jednostavno nezamisliva. Kod Židova je bio običaj da u najsvečanijem trenutku svadbe zaručnici piju vino iz iste čaše. Vino označava ljubav koja je temelj njihovog bračnog zajedništva te razlog svadbene gozbe i radosti.
Tada na pozornicu stupa Isusova majka. Ona obavještava Isusa da svatovi nemaju vina. Marija predstavlja vjerni Božji narod, koji iščekuje Spasitelja. Ona ga prva prepoznaje u svome Sinu i s vjerom mu se obraća. Isusov odgovor: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ djeluje kao odbijanje. Ipak, radi se o nečemu sasvim drugom. Isus je doista došao da nam svima podari puninu božanske radosti. I on to hoće učiniti. Ali ne silovitim i čudesnim djelima, kako su tada mnogi Židovi zamišljali mesijansko djelo, nego na križu. Križ je Isusov čas. A ovo i ostala znamenja na nj upućuju te od nas traže da mu bezrezervno vjerujemo. Da je to Marija jako dobro razumjela, pokazuju njezine riječi slugama. Ona ih poziva da učine sve što im on rekne. Tako se Marija ovdje pokazuje kao uzor vjernica, koja nas sve zajedno poziva da činimo ono što nam Isus poručuje. Samo na taj način ćemo doživjeti istinsku radost, radost koja će u temelju imati puninu Božje ljubavi prema nama. Uz to, iako svadba u Kani nije Isusov čas, temeljem ovoga možemo kazati da njegov čas u našem životu nastupa onoga trenutka kada mu se s vjerom obratimo kao našemu Spasitelju i kada smo spremni činiti sve što nam kaže. Zato su Marijine riječi slugama na svoj način središnja poruka ovog događaja.
Isus naređuje slugama da napune vodom šest kamenih posuda, koje su služile Židovima za obredno čišćenje. Ove posude predstavljaju starozavjetni Zakon, zapisan u kamen. One su bile prazne. Stari zakon je bio prazan. Njegovo vršenje nije moglo dovesti vjernike do istinske radosti u Bogu. Štoviše, on je sa svojim bezbrojnim propisima o čistom i nečistom, o to me što se smije a što ne, na svoj način jako otežavao život vjernicima, gušio u njima istinsku radost vjere, a nekima je bespotrebno potpuno oduzimao. Tako više nije služio čovjeku, nego je čovjeka zarobljavao.
Uz to broj šest, koliko je kamenih posuda bilo, podsjeća nas na stvaranje čovjeka. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku šestoga dana. Međutim, cilj stvaranja tek se ispunja u sedmome danu, u danu zajedništva Boga s čovjekom (v. Post 2,2-3). Po Isusu se događa novo stvaranje, koje ispravlja i dovršava prvo stvaranje, što ga je grijeh narušio.
Isus stari Zakon ne odbacuje, nego ga dopunja. Daje mu ono što mu je nedostajalo. Stari zakon pravila zamijenjen je novim zakonom ljubavi. Tako se voda više neće koristiti za tjeskobno obredno čišćenje, nego će postati vino koje će biti izvor istinske radosti. Dok voda čisti samo izvana, vino nas iznutra ispunja radošću. A to vino ne može proizvesti ljudska ruka, nego je dar Božji po Isusu Kristu.
Isus naređuje slugama da novo vino odnesu ravnatelju stola. Kada je ovaj kušao vodu što je postala vinom, raspituje se odakle novo vino. Ravnatelj stola ovdje predstavlja velikog svećenika, koji je u Isusovo vrijeme bio odgovoran za narod. On nije ni primijetio da uzvanici nemaju vina. Sada se čudi odakle tako dobro vino. I gotovo prijekorno zaručnika pita zašto je čuvao dobro vino do sada. On ne shvaća što se dogodilo. Ovdje se nazire sukob židovskih vjerskih i narodnih starješina, koji u Isusu ne prepoznaju, ili to ne žele, Spasitelja koji nam donosi istinsku radost života.
Nakon toga slijedi zaključak događaja. Evanđelist piše da je to prvo znamenje, koje je Isus učinio u Kani Galilejskoj. Time naznačuje da će ih biti još. Zatim kaže da je u ovom znamenju Isus objavio svoju slavu i da su u nj povjerovali njegovi učenici. Ovo je poruka i nama da ovo i sva druga Isusova znamenja trebamo čitati kao ona u kojima nam se otkriva Isusova slava i da po njima oblikujemo svoju vjeru u nj. On je božanski Zaručnik novoga naroda, Crkve, kojoj će svoju ljubav do kraja iskazati na križu.
