Iz evanđelja po Luki (Lk 2,41-52):
Roditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.
Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi
Honilija:
Nedjelja po Božiću posvećena je Svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Rođenjem od žene, u sasvim konkretnoj obitelji, Isus posvećuje i uzdiže na razinu svetosti sve naravne oblike ljudskog zajedništva. Najprije obitelj, a onda rodbinstvo, prijateljstvo, narod, kulturu, društvene strukture…
Čovjek je po svojoj naravi usmjeren na zajedništvo. Svoju punu afirmaciju može ostvariti tek u kvalitetnim odnosima u unutar zajednice. Posebno važnu, štoviše presudnu ulogu ima obiteljsko zajedništvo. U obitelji čovjek naprosto uči živjeti. Ono što osoba iz nje ponese, to je bitno obilježava kroz cijeli njezin život. Obitelj je škola života. Ne samo za djecu, nego i za roditelje. Oni se svi zajedno uče i rastu u svetosti života kojeg nam Bog daruje i po kojem nas daruje jedne drugima.
Osnovno ozračje obiteljskom životu daje požrtvovna ljubav roditelja u kojoj se rađa novi čovjek. U redovitom ljudskom iskustvu nema nesebičnije ljubavi od one koju otac ili majka gaje prema svom djetetu. Za osobu koja kao dijete ostane bez roditeljske bezuvjetne ljubavi s pravom kažemo da je siroče. I taj nedostatak ga obilježava kroz cijeli život.
Crkva u Svetoj obitelji vidi uzor obitelj. Sveta obitelj savršena je preslika trojstvene božanske ljubavi u ljudske odnose.
Misno evanđelje nam donosi zgodu kada je dvanaestogodišnji Isus sa svojim roditeljima hodočastio u Hram. Isusovi su roditelji, Josip i Marija, po običaju svake godine o blagdanu Pashe hodočastili u Jeruzalem. Iz toga se jasno vidi kako su svoje obiteljsko zajedništvo gradili u ozračju vjere. Njihova vjera je izgrađena na temeljima objave i tradicije Izabranog naroda. Oni drže važnim hodočastiti u Hram i tamo voditi svoje dijete. Njihova vjera je isto tako osobna i izvanredno jaka. Svoje ogromno povjerenje u Boga pokazali su svaki na svoj način kada je Bog čudesno ušao u njihove živote. U toj živoj vjeri odgajali su i učili povjereno im dijete Isusa. U isto vrijeme i sami od njega uče kako je njegov i naš pravi Otac samo Bog i kako samo njemu dugujemo bezuvjetnu poslušnost. „Jedan je vaš Otac, onaj na nebesima“, naučavat će Isus kasnije.
Nitko od nas ne pripada svojim roditeljima. Nitko nema pravo na život druge osobe. Pa niti na život svoga djeteta. Svi mi pripadamo samo Bogu. On je taj koji nas je (za sebe) stvorio i darovao jedne drugima da možemo živjeti u ljubavi. Samo onda kada njega priznajemo svojim pravim Ocem, možemo istinski imati jedni druge kao roditelje, djecu, braću i sestre. Nikakvo zajedništvo među ljudima, mir ili sreća ne mogu se graditi na isključivoj posesivnosti. Još manje na nekakvom pravu na drugu osobu. Samo na slobodnom sebedarivanju.
Josip i Marija nisu odmah razumjeli Isusove riječi, ali su ih prihvatili. Odgoj se ne može unaprijed isplanirati. Njega nitko do kraja ne razumije. Mudrost odgoja je znati podrediti se onom planu koji Bog ima za dijete, za svakog čovjeka. Taj plan se otkriva postupno, polako, kroz osluškivanje, kroz molitvu, kroz razgovor sa samim djetetom…
Govor o obitelji u suvremenom svijetu silno je opterećen kompleksnim društvenim promjenama koje bitno utječu na život današnje obitelji. Obitelj je rastrgana i raslojena. Roditelji su razapeti između brige za materijalnu egzistenciju te dobar odgoj i izobrazbu za svoju djecu u okruženju koje nudi mnogo prilika, ali još više izazova i prijetnji. Idejno i pravno shvaćanje obitelji, kao i odgoj djece, sve više izaziva javne polemike i bolne podjele. Toplo obiteljsko ozračje tako se teško postiže. Sve je više bračnih parova koji, na žalost, padaju pod tim teretom i rastaju se. Takav ishod neminovno ostavlja nezacjeljive rane u dušama njih samih i njihove djece.
Međutim, ni Sveta obitelj nije imala idilu. Svi njezini članovi prolazili su kroz vrlo mučne osobne i zajedničke drame i iskušenja. Pratila ih je neimaština, odbačenost, neizvjesnost, progonstvo, borba za goli opstanak… Pa ipak Marija i Josip nisu klonuli. Uspjeli su, jer su imali neograničeno povjerenje u Boga te iskrenu međusobnu ljubav i poštovanje. Po tome su i nama danas uzor kako graditi obiteljsko ozračje na korist i spasenje svih njezinih članova.
