29. nedjelja kroz godinu – C
Postoji istina tako jednostavna, a tako duboka da od nje počinje i na njoj završava svaka katolička duhovnost: čovjek bez molitve – čovjek je bez daha. Isus današnjim evanđeljem ne daje pobožnu preporuku, nego životnu nužnost: “Treba svagda moliti i nikada ne sustati.” Riječ “sustati” u izvorniku znači klonuti, izgubiti srce, prestati vjerovati da išta ima smisla. A riječ “moliti” znači usmjeriti se prema Bogu, prinijeti mu svoje disanje, želju, postojanje. Moliti, dakle, znači biti okrenut Onome koji jest. Nije to govor iz navike, nego pokret srca koje se diže prema izvoru života. Tko prestane moliti, ne prestaje samo govoriti s Bogom – prestaje disati Božjim Duhom. (sjeti se Knjige Postanka i da ti je udahnut DAH ŽIVOTA).
Isus to otkriva kroz lik žene udovice. U svijetu u kojem nije imala glasa ni moći, ona ostaje uporna. Sudac kojem dolazi ne boji se Boga, ne mari za ljude, ali popušta zbog njezine ustrajnosti. U toj njezinoj neumornosti skriva se snaga vjere. Njezina molitva nije oružje kojim prisiljava suca, nego izraz srca koje ne odustaje od nade. Isus takvu molitvu postavlja kao sliku odnosa s Bogom: ako i bezbožni sudac popusti pred upornošću, koliko će više Otac nebeski uslišati one koji mu se dan i noć obraćaju! Bog se ne mijenja pod našim riječima, ali se mi mijenjamo pod svjetlom njegove šutnje. Njegovo odgađanje nije odsutnost, nego način da u nama sazrije vjera koja više ne traži znakove, nego se prepušta.
Na kraju prispodobe Isus postavlja pitanje koje odzvanja poput udarca u srce: “Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” Ne pita hoće li naći molitelje, nego hoće li naći vjeru – onu postojanu, onu što ne traži koristi, onu što ostaje i kad odgovora nema. Time pokazuje da je molitva zapravo ogledalo vjere. Kad vjera oslabi, molitva utihne; kad molitva prestane, vjera se uruši. Sve dok čovjek moli, i dok u molitvi stoji pred Bogom, vjera diše.
Prvo čitanje iz Knjige Izlaska slika je te stvarnosti. Mojsije stoji na brdu s uzdignutim rukama dok narod u dolini bije bitku s Amalečanima. Dok su mu ruke podignute, Izrael pobjeđuje; kad klonu, neprijatelj prevladava. I zato Aron i Hur podupiru njegove ruke. To je istinski prikaz molitve: čovjek ne pobjeđuje snagom oružja, nego snagom uzdignutih ruku, snagom srca koje se ne spušta. Kad klekneš, kad se umoriš i čini ti se da više ne možeš, tada te netko drži: brat, prijatelj, zajednica, svetac. Nitko ne moli sam. Onog trenutka kad prestanemo moliti, gubimo snagu, smjer i sjećanje na cilj.
Vjera, zato, nije dekoracija života, nego njegov temelj. Nije to uvjerenje da Bog postoji, nego odluka da u Njega oslonimo sve što jesmo. Sv. Pavao to prenosi svome učeniku Timoteju: ostani vjeran Svetome pismu, jer ono je nadahnuto Bogom (doslovno, u grčkom, “udah Božji”). Ako je Pismo Božji dah, onda molitva mora biti naš dah prema Njemu. Kad čitamo Riječ, ne čitamo tekst nego slušamo Osobu; kad molimo, ne izgovaramo misli nego ulazimo u dah Božji. Molitva je dodir dvaju dahova – Božjeg koji daje život i našeg koji ga prima.
Zato molitva nije sporedna duhovna disciplina, nego sama bit vjere. Tko ustraje, dokazuje da vjeruje više Božjoj ljubavi nego vlastitim osjećajima. Ustrajna molitva nije znak slabosti, nego dokaz povjerenja. Ona ne mijenja Božje planove, ali mijenja naše srce da ih prihvati. I kad Isus dođe, neće pitati: “Koliko si puta molio?” nego: “Jesi li u molitvi ostao sa mnom?” Jer molitva nije broj riječi nego trajanje odnosa. (sveti Franji i molitva Oče naš..)
Dok Isusovo pitanje iz evanđelja odjekuje kroz stoljeća : “Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” Mi osjećamo da to nije pitanje upućeno svijetu negdje izvan nas, nego svakome od nas osobno. Taj upitnik, koji kao rana i poziv stoji u zraku, fra Joakim Gregov pretočio je u broncu: lik Krista oblikovao je u znak pitanja, nad kuglom zemaljskom. U tom likovnom simbolu zgusnuta je cijela drama čovjeka i Boga, neba i zemlje, molitve i vjere.
I možda se baš tu skriva posljednja riječ današnje poruke: vjera nije završeni odgovor, nego živi upit koji nas drži budnima. Ona je onaj tihi “da” koji se svakoga jutra mora iznova izreći. Zato je molitva trajanje toga “da” disanje između pitanja i odgovora.
I dok taj brončani Krist na pašmanskoj rivi šuti, oblikovan u upitnik, mi znamo da nas neprestano pita, ne da bi nas uplašio, nego da bi nas probudio. Da bi nas podsjetio da je molitva oblik vjere, a vjera odgovor Njemu.
Jer sve dok na zemlji postoji jedno srce koje još moli, Sin Čovječji već je pronašao vjeru.
