22. nedjelja kroz godinu, godina C
Evanđelje: Lk 14,1.7-14
Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«
Homilija:
Današnje misno evanđelje donosi poznatu Isusovu pouku o prvim i zadnjim mjestima. Izrekao ju je na svečanoj subotnjoj gozbi u kući jednoga farizeja. Iako je Isus s farizejima bio u sukobu i oni su ga vrebali da ga optuže, on ih nije zaobilazio. Prihvatio je njihove pozive, blagovao s njima i donosio im svoju riječ spasenja, odnosno svoje tumačenje objave.
U Isusovo vrijeme svečane gozbe bile su jedni od najvažnijih društvenih događaja. Na njima su se gradili i ogledali ljudski odnosi i vrijednosti zajednice. Blagovalo se ležeći na ležaljkama (divanima) koje su imale po tri mjesta, a središnje je bilo najčasnije. Gosti su zauzimali mjesta prema svome društvenom statusu. Ako bi netko sjeo na mjesto koje mu ne pripada i morao ga ustupiti časnijem, budući da se teško moglo pomicati druge, bio bi poslan na posljednje mjesto. Takvo je iskustvo bilo prilično ponižavajuće.
Isus je promatrao ljude kako se natječu za bolja mjesta. Potreba za priznanjem, poštovanjem i uspjehom duboko je ljudska. Sama po sebi nije loša. Svaki čovjek nosi u sebi želju da bude cijenjen i voljen. To je sam Bog u nas usadio. Problem nastaje kada mislimo da ćemo do potvrde vlastitog dostojanstva doći nadmetanjem s drugima. Tada se među nama rađaju zavisti, borbe, izdaje, prijevare, ponižavanja… To je agonija našeg postojanja koja započinje s Adamovim grijehom. Adam je htio biti kao bogovi, da bi na koncu doživio poniženje i stid uviđajući svoju golotinju.
Isus, koji poznaje naša srca bolje nego mi sami, želi nam pomoći da na ispravan način izgradimo svoje dostojanstvo. U prispodobi o prvim i zadnjim mjestima daje nam najprije ljudsku, naravnu pouku: bolje je zauzeti poniznije mjesto i doživjeti promaknuće, nego riskirati sramotu. „Tko se uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen“, kaže nam. No, to nipošto ne znači da nas potiče na glumljenu poniznost. Tek to bi bilo protivno duhu njegova evanđelja. Ova pouka samo je uvod u još važniju: pravo uzvišenje dolazi od Boga. Naše dostojanstvo i uzvišenost ne proizlaze iz toga kako nas ljudi vide, nego iz Božje ljubavi. Živjeti od nje i po njoj, to je središnja poruka cijeloga evanđelja. Isus ju prvi i na savršen način utjelovio, kada se radi nas i našega spasenja ponizio do smrti na križu. Zato je mogao, kako nas poučava Poslanica Hebrejima (drugo čitanje), postati posrednik novoga Saveza, daleko većeg od Mojsijeva. Njegov Savez nam omogućuje pristup Božjem gradu, svečanom skupu u nebeskom Jeruzalemu, gdje će se u potpunosti očitovati naše dostojanstvo Božjih sinova i kćeri.
Nakon pouke o prvim i posljednjim mjestima slijedi druga. Isus se obraća domaćinu i poziva ga da, kada priređuje gozbu, ne zove one koji će mu uzvratiti, nego siromahe, hrome, sakate i slijepe, one koji mu nemaju čime uzvratiti. Ovo, naravno, ne znači da su naša obiteljska, prijateljska ili poslovna okupljanja promašena. Naprotiv, ona su potrebna ako ih shvaćamo kao prilike za učvršćivanje međuljudskih odnosa. Međutim, ovom poukom Isus hoće kazati da se ne smijemo samodostatno zadržati samo na tome, da se ne smijemo zatvarati u obiteljske, interesne i slične zajednice bez osjećaja za druge, osobito za one kojima je naša pomoć potrebna. Moguće je i događa se da mi ljudi razvijamo različite oblike kolektivne sebičnosti, da se samodostatno zatvaramo u krugove sebi sličnih te nam drugi ne trebaju, niti nas zanimaju.
Isus zato predlaže domaćinu da razbije takav zatvoreni mentalitet. Pozvati na gozbu siromahe, hrome i slijepe znači djelovati iz čiste ljubavi. Ljubav koja računa na uzvrat nije ljubav, nego trgovina. A trgovinu s Bogom Isus je najoštrije osudio kada je istjerao trgovce iz Hrama (usp. Iv 2,16; Lk 19,46). Prava ljubav daje se besplatno. Njezin jedini „interes“ je svjedočiti drugima ljubav koju smo od Boga primili.
Ovaj poziv morao je biti skandalozan za farizeje. Oni su skrupulozno vršili Zakon, smatrali se pravednima i razvili mentalitet elitizma. A po Zakonu hromi, kljasti i slijepi nisu mogli pristupiti Hramu jer su se smatrali nečistima. Farizeji se nisu mogli ni zamisliti s njima za istim stolom. Isus, međutim, traži od nas da nikoga ne isključujemo iz Božjeg milosrđa. Bog želi okupiti sve ljude. Njegovo milosrđe je besplatno i otvoreno svima. I mi smo pozvani živjeti takvo milosrđe jedni prema drugima. U tome je blaženstvo života, kaže on, koje će se u punini očitovati u uskrsnuću mrtvih. A mi po vjeri već sada možemo postati dionici toga blaženstva.
„Nema lijeka bolesti oholnika“, kaže mudrac Sirah u prvom čitanju, „jer se opačina u njemu ukorijenila.“ Oholost je opačina, koja je ponajveća zapreka djelovanju Božje milosti u nama. To je zato što oholnik prema Bogu zauzima potpuno krivi stav. On zaboravlja temeljnu istinu: sve što jesmo i što imamo Božji je dar, i to možemo živjeti samo u poniznoj zahvalnosti. Poniznost, prema tome, nije slabost, nego snaga i mudrost naše vjere. Ona je lijek protiv oholosti. Po poniznosti predajemo sebe Bogu da nas on uzvisi uzvišenjem, koje je vječno blaženstvo, koje započinje već sada, kada živimo po uzoru na Krista, a u potpunosti će se ostvariti u uskrsnuću, u nebeskom Jeruzalemu.
Stoga, kako nas uči Sirah: „Što si veći, to se većma ponizi, da bi našao milost u Gospodina.“
