Blagdan Uzvišenja sv. Križa
Evanđelje Iv 3,13-17:
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.
Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.«
Homilija:
Ove nedjelje slavimo blagdan Uzvišenja sv. Križa. Blagdan je utemeljen kao spomen na dan kada je carica Jelena pronašla Kristov križ u Jeruzalemu. Bilo je to 14. rujna 335. g.
Križ je u temelju naše vjere. Naša vjera u uskrslog Krista istovremeno je vjera u Krista raspetoga. Kada evanđelisti opisuju ukazanja uskrslog Isusa, redovito ističu njegove rane. „Mi propovijedamo Krista raspetoga“, kaže sv. Pavao (1 Kor 1,23). Isusova smrt na križu i uskrsnuće su nerazdvojivo vezani kao jedan događaj spasenja.
Riječ koja provlači kroz misna čitanja današnjeg blagdana je uzdignuće. U prvom čitanju slušamo kako je Mojsije podigao zmiju u pustinji, da bi Izraelci, koje su ujedale zmije otrovnice, pogledom na nju ozdravljali od ujeda zmije. U drugom čitanju sv. Pavao piše da je Bog preuzvisio Isusa Krista, zato što je bio poslušan do smrti na križu. U evanđelju Isus najavljuje Nikodemu da će Sin Čovječji biti uzdignut kao što je Mojsije uzdigao zmiju u pustinji.
Uzdignuće, odnosno uspjeh, slava, posvećenje, prosvjetljenje, blaženstvo, punina života, to je duboka potreba svakoga od nas. Od nje smo sazdani. Tu težnju sam Bog je udahnuo u nas. Sv. Pavao kaže da nas je Bog još prije postanka svijeta izabrao da budemo sveti i bez mane pred njim, u ljubavi nas je predodredio za posinaštvo, za sebe (Ef 1,4-5). Čežnja za uzdignućem u temelju je svih naših želja, odluka, briga, truda, strahova i molitava… Mi nikada nećemo okusiti pravi mir dok ne postanemo ono za što nas je Bog stvorio.
Potreba za uzdignućem u temelju je i svih naših grijeha. Grijeh nije ništa drugo nego traženje uzdignuća na krivi način, bez Boga i protivno njegovoj volji. Adam i Eva htjeli su biti kao bogovi. Htjeli su se uzdignuti na božansku razinu. Ali u tom nagnuću poslušali su zmiju. Zmija, koja je dobro znala za potrebu prvih ljudi za uzdignućem, zavela ih je da ga traže na krivi način. Uvjerila ih je da im je Bog suparnik, koji im uskraćuje puninu života. Oni su joj povjerovali i posegnuli za plodom sa stabla s kojeg nisu smjeli jesti.
Kajin i Abel žrtvom su se htjeli uzdići k Bogu. Abel na ispravan način prinoseći prvine svojih plodova, a Kajin na krivi način prinoseći usiljeno. Njegovo iskrivljeno traženje uzdignuća dovelo ga je do toga da ubije brata.
Oni koji su gradili Babilonsku kulu također su se htjeli uzdići do neba. I oni su to činili na krivi način. Mislili su da to mogu sami, vlastitim silama. Konačni učinak je bio da se više nisu mogli međusobno razumjeti. Kada se čovjek želi uzdići bez Boga, nužno narušava svoje odnose s Bogom, braćom i bližnjima. Otuda svi nemiri, zavade, ratovi i nepravde u svijetu… Sve od traženja uzdignuća bez Boga.
Izraelci su u vrijeme egipatskog ropstva žudili za slobodom. Kao robovi osjećali su se poniženima. Htjeli su se uzdići, živjeti slobodno i dostojanstveno. Zato su prihvatili Mojsijev poziv i krenuli za njim u slobodu. Krenuli su dobrim putem, uzdajući se u Boga. Na tom putu doživjeli su veličanstvena djela Božja. Pred njima se more otvorilo i oni su prošli po suhu na drugu stranu, a egipatska vojska se potopila. U pustinji ih je Gospodin hranio manom i prepelicama, pojio ih vodom iz stijene, pred njima sklanjao puno veće narode.
Isus nam objavljuje da istinsko uzdignuće mi ljudi možemo postići samo u Božjoj ljubavi, koju nam on dolazi objaviti. Međutim, uzdignuće po Bogu je naporan put. Ono traži od nas napuštanje svih krivih putova do uzdignuća te potpuno predanje Bogu i strpljivost na njegovu putu. Izraelci su se u jednom trenutku umorili. I to je moguće, umoriti se od Boga i njegova puta. Počeli su govoriti protiv Boga i Mojsija. Spočitavali su im da su ih izveli iz Egipta da ih u pustinji pomore glađu i žeđu. Počeli su žaliti za vremenom ropstva u Egiptu. Tako su na sebe navukli zmije otrovnice od čijih su ujeda umirali. Zapravo, otrov koji ih je ubijao bio je njihova nevjera i njihov otrovni govor protiv Boga i Mojsija. Kadgod čovjek traži uzdignuće i slobodu bez Boga, on se truje smrtonosnim otrovom laži i zabluda.
Kako ostvariti istinsko dostojanstvo Božjih sinova i kćeri? Kako postići puninu života? Isus kaže: „Nitko nije uzašao k Ocu doli onaj koji siđe s neba.“ Nitko od nas ne može se uzdići do Oca sam po sebi. A on, Isus, utjelovio se da oni koji u nj vjeruju postignu spasenje. Drugim riječima, on je došao od Oca da sve nas vrati u zajedništvo s njime. Žrtvom na križu on je uklonio grijeh i smrt koji priječe naše uzdignuće. Zato trebamo uzdizati svoje oči, oči vjere, u Kristov križ. Kao što su Izraelci shvatili da su sagriješili i da ih samo obraćenje k Bogu može spasiti od smrtonosnog otrova, tako i mi trebamo shvatiti da se od grijeha i smrti možemo spasiti samo po vjeri koja se pouzdaje u Krista raspetoga i uskrsnuloga.
Krist nije samo naš Spasitelj po kojem se uzdižemo, nego i uzor kojega trebamo slijediti da bismo po njemu doživjeli uzdignuće. Sv. Pavao u drugom čitanju otkriva što je to što Isusa čini uzorom za nas. On, trajni lik Božji, nije se držao svoje jednakosti s Bogom, nego je uzeo lik sluge i postao poslušan do smrti na križu. Zato ga je Bog preuzvisio i darovao mu ime na koje se prigibaju naša koljena. Drugim riječima, Isus je vrijedan našega klanjanja jer je bio poslušan do smrti na križu.
Put križa je put poslušnosti. Kada nas Isus poziva da danomice uzimamo svoj križ i da ga slijedimo, on nas poziva da usvojimo mudrost križa. Mudrost križa je mudrost služenja. Ljubav se očituje u služenju. Tko tako ne učini, ne može biti njegov učenik. Ne može doživjeti uzdignuće prema kojem nas Isus vodi.
Ne treba biti previše pronicljiv da bi se uočilo kako je poslušnost Bogu vrlina koja nedostaje ljudima našega vremena. Nedostaje u odnosu prema Bogu i životu, pa onda i u odnosima prema pozivima i zadaćama koji su nam povjereni. Nedostaje svećenicima, redovnicima i vjernicima. U tome je korijen vjerske ravnodušnosti, površnosti, licemjerja, moralne popustljivosti, duhovne lijenosti, neozbiljnosti i neodgovornosti… A s krizom vjere dolazi i kriza čovjeka i čovještva.
Dok je posluh Bogu najveća mudrost i izvor blaženstva (v. Lk 11,28), dotle je neposluh Bogu najveća nesreća i prokletstvo za čovjeka. Neposluh otkriva našu zabludjelu i nerazumnu oholost, praznu samodostatnost, ludu nepromišljenost i neodgovornost za vlastiti život. Neposluh Bogu izvor je naših nemira, strahova, tjeskoba, podjela, bračnih rastava, obiteljskih svađa, nepravdi i nereda u međuljudskim odnosima. Ako ne poznaješ Boga koji te stvorio, kako možeš spoznati sebe, svoje srce i dušu, koji su slika samoga Boga?
Zato se uvijek iznova trebamo opredjeljivati za Kristov križ, gledati ga, klanjati mu se, hvaliti ga i zahvaljivati Bogu na njemu. Te poput Pavla zaklinjati se: „Bože, sačuvaj da bih se ičim drugim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista.“
