(Gospodinova muka po Ivanu)
Način na koji Ivan opisuje Isusovo uhićenje, suđenje, muku i smrt nije dramatičan. On vrlo malo pažnje posvećuje prizorima mržnje, nasilja, užasa patnje i poniženja. Ozračje koje stvara nije napeto, nije nikakav filmski prikaz užasne ljudske drame prepune nepravde, nasilja, laži i licemjerja. Sve to on, istina, vjerno bilježi, ali bez posebnog zgražanja i dramatiziranja. Kao da mu to i nije tako važno. Detalji kojima se bavi naizgled su beznačajni, a one, koje bi vjerojatno svaki drugi pisac isticao u svrhu da što snažnije uvuče čitatelja u dramu, Ivan tek uzgred spominje ili ih potpuno zaobilazi.
Ivanov prikaz Isusove muke odiše neobičnom mirnoćom koja gotovo da prelazi u ravnodušnost. Ozračje koje stvara je svečano, obredno. U središtu je Isusovo uzvišeno držanje. U svoju muku Isus ulazi kao u obred kojim želi proslaviti pobjedu ljubavi nad zlom, patnjom i smrću. Opis događaja obiluje detaljima koji, sasvim očito, u sebi sadrže bogatu simboliku cijelog događaja.
Očigledno je da nam Ivan ne želi ispričati samo jednu ljudsku dramu i muku nevina pravednika, koliko god ona bila posebna i znakovita. Isusova muka nije samo jednodimenzionalan događaj, koji se odigrao u jednom trenutku povijesti svijeta, u Jeruzalemu prije dvije tisuće godina o blagdanu Pashe. Ivan želi ispričati jednu sasvim drugačiju dramu. Isusova muka sasvim nadilazi vrijeme i prostor u kojem se odigrala. Ona seže daleko u povijest ljudskog roda, do njegovih početaka. I jednako tako u njegovu budućnost, do njegova konačnog ispunjenja. Ona je središte i stjecište cijele ljudske povijesti. To je nadvremenska drama cijelog ljudskog roda i svakog pojedinca. Ovdje, u jednom društvenom događaju, u jednoj ljudskoj sudbini odigrava se kozmička borba dobra i zla, ljubavi i mržnje, istine i laži, života i smrti.
U tu svrhu evanđelist Ivan posebno ističe četiri važna detalja: ispunjenje Pisama, natpis na križu, predaju Majke učeniku i probodeni bok.
U Isusovoj muci i smrti doista se ispunjaju Pisma. Ostvaruje se onaj Božji plan spasenja koji je Bog navijestio po prorocima. Sve što je nagoviješteno se ostvaruje. Isus zbilja jest Sin Božji koji nam objavljuje Boga kao našeg nebeskog Oca. On je utjelovljena Riječ koja bijaše od početka, po kojoj je sve stvoreno i bez koje ne postade ništa. Ona obistinjuje ono radi čega je poslana i ne vraća se k njemu bez ploda. Isus je Mudrost Očeva, Istina koja oslobađa. Sve što nam Otac u svojoj beskrajnoj ljubavi ima reći, govori nam po njemu. U njemu je sva Očeva milina. Naš nebeski Otac nas toliko ljubi da ni njega, svoga Sina, nije poštedio nego ga za sve nas predade. Isus je njegov Sluga Pravedni, koji dolazi da ispuni svu pravednost i na svojim plećima da ponese grijehe svijeta.
Natpis na križu: „Isus Nazarećanin kralj židovski“, napisan je na hebrejskom, latinskom i grčkom, čitali su mnogi Židovi. On objavljuje potpunu istini o Isusu, iako to nije bila Pilatova namjera. On se htio na svoj način narugati onima koji su upravo pod tom optužbom doveli Isusa k njemu i ucjenom ga prisilili da ga razapne, iako on za to nije vidio nikakvog razloga.
Isus Nazarećanin zaista je Kralj, Kralj židovski i Kralj svega svijeta. Ali ne na način na koji je to uobičajeno u zemaljskim okvirima. Njegovo kraljevstvo, kako je sam kazao Pilatu, nije od ovoga svijeta. Ono je nebesko kraljevstvo. Ne gradi se silom i oružjem, nego služenjem istini. Njegovo prijestolje nije uzdignuti tron, nego križ. Njegova kruna i žezlo nisu od zlata, nego od trnja i trstike. Plašt nije od dragocjenog platna, nego grubi vojnički plašt. Njegovi zakoni nisu oni koji se nameću silom i prijetnjom kaznama, nego se za njih svatko u slobodnoj vjeri opredjeljuje.
Činom predanja svoje Majke ljubljenom učeniku Isus uspostavlja novi Savez, novi odnos prema životu, novo majčinstvo, novu budućnost čovječanstvu. Majka Marija pod križem je nova Eva koja rađa novi Božji narod, Crkvu, koju predstavlja ljubljeni učenik. Kao što je u raju zemaljskom pod drvetom prokletstva stajala Eva, žena grešnica, tako sada pod drvetom spasenja stoji Marija, nova Eva, nova Žena, Majka čovječanstva i Suotkupiteljica. Marija upravo pod križem satire glavu zmiji.
Kristov probodeni bok označava kako starozavjetni pashalni misterij u Isusovoj smrti zadobiva konačno ispunjenje. Rimski vojnici ne slamaju Isusu kosti, kako su to obično činili da bi ubrzali smrt osuđeniku, nego mu kopljem probadaju bok iz kojeg je potekla krv i voda. Ovaj prizor predstavlja Isusa kao pashalnog Jaganjca čijom se krvlju posvećuju pragovi novog vjerničkog doma, Očeva nebeskog doma, u kojem će čovjek prebivati oslobođen svake ljage grijeha i ropstva smrti.
Isusova smrt je obredna žrtva pomirenja. Isus je Jaganjac koji biva zaklan kao žrtva pomirnica za naše grijehe i grijehe svega svijeta. On je Veliki svećenik koji sama sebe prinosi za žrtvu čistu, svetu i savršenu. Otvoreni Kristov bok izvor je sakramentalne milosti za spasenje vjernika. Po svetim sakramentima ona nas ispunja božanskim životom tako da već sada možemo živjeti predokus buduće punine života.
