(Svi sveti)
Svetkovina Svih svetih stavlja nas u ozračje Božje svetosti. Svet je Bog jedini. Svet i presvet. Svetost označava uzvišenost i nedostupnost u kojoj on prebiva, i koja će nam uvijek ostati tajna, neshvatljiva i nedohvatljiva našem ljudskom umu.
Ali Bog se ne zatvara u svojoj svetosti, nego se nudi čovjeku. U početku, još dok ga je zamislio i stvarao, htio je da bude s njim u njegovoj svetosti, u miru i zajedništvu Sedmoga dana posvećenog Gospodinu. To je zato dan svetosti kojim se posvećuje svaki drugi dan, svako drugo vrijeme i stvorenje pod nebom.
Čovjek je svet onoliko koliko živi u ozračju Božje svetosti, koliko dopusti da ga Bog i njegova svetost zahvati, ispuni i posveti njegov život.
Grijeh se ispriječio između čovjeka grješnika i Boga presvetog. Bog ipak ne odustaje od toga da posveti čovjeka, da očisti od grijeha i ponudi mu svoju blizinu, svoju svetost. On ga zove i potiče da ne ide putem propasti, nego putem svetosti i posvećenja. Taj put otkriva nam Objava, koja ima svoj vrhunac u otkupiteljskom djelu Isusa Krista. On sam je Svet, upravo kako je svet njegov i naš Otac nebeski. Ipak on, najsjajniji odraz Svetoga, odrekao se svoje božanske svetosti, utjelovio se i postao nama sličan (Fil 2,6-8). On nam svojom žrtvom do kraja otvara vrata svetosti, pripravlja nam mjesto u kući Oca svojega (Iv 14,1-3), te nas poziva da budemo sveti i neporočni pred njim, savršeni kao Otac naš nebeski.
Svi sveti su zato svetkovina ponajprije kršćanske nade u Božju budućnost. Temelj naše nade je živa i duboka vjera da čovjek koji živi i vjeruje u Krista uskrsnulog, neće umrijeti nikada nego će, po njegovu obećanju, nakon preminuća postati član zajedništva svetih u nebeskoj slavi (Iv 11,25-26).
Ovaj blagdan ističe kako nebeska slava nije neka daleka i apstraktna stvarnost, već živa i konkretna naša budućnost. Snagom vjere i očima nade mi već sada gledamo poput Ivana (prvo čitanje): veliko mnoštvo „što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iz glasa: “Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!“
Ne znamo je li Ivan u mističnom zanosu zbilja bio ponesen u nebesku slavu ili je jednostavno u jakoj vjeri nutarnjim očima nade toliko prožet budućom stvarnošću, koju nam svima Bog obećava i pripravlja, da je ona za njega već sadašnje iskustvo, iskustvo koje živo gleda i proživljava. Buduća Božja slava do te mjere zahvaća njegovo biće da postaje živa stvarnost u kojoj već sada sakramentalno živi. Ona je u njegovu srcu, u mislima, u njegovoj memoriji. Jednostavno on je sazdan od gledanja Božje budućnosti.
Vjera nije prazna misao, nije skup normi po kojima smo na ovaj ili onaj način možda prisiljeni živjeti. Ona nije niti ideja kojom mi rješavamo životne zagonetke, koje drugačije ne možemo razumjeti.
Vjera je životvorna snaga koja potpuno mijenja iskustvo života i daje mu potpuno nove obzore. Vjera kao duboko mistično iskustvo budućnosti jest nužno potrebna da bismo već sada ovdje živjeli kao krštenici, opečaćeni pečatom Krista Jaganjca. I to je ono po čemu bi krštenici trebali biti drugačiji od drugih.
Sveci u Katoličkoj Crkvi su ljudi, muškarci i žene, mladi i stari, apostoli, pape, biskupi i svećenici, redovnici i redovnice, očevi i majke, mladići i djevojke, starci i djeca. Oni su sveti jer su najozbiljnije shvatili Isusovu poruku o blaženima kojima pripada kraljevstvo nebesko (misno evanđelje). I to ih razlikuje od ostalih.
Crkva mnoge ljude izričito proglašava blaženima i svetima kako bi izrazila tu vjeru. Oni su nam uzor vjerničkog života i umiranja. Njihovi primjeri života i napose mučeničkog umiranja daju poseban pečat našem vjerničkom životu koji treba biti trajno usmjeren u vječnost.
Svecima vjera i sve njezino blago nije bilo nešto usputno, nešto sporedno, nešto što bi bilo tek nekakav dodatak životu i koji bi uzimali onoliko ozbiljno koliko se to ograničenom čovjekovom zapažanju učini potrebno. Svecima je vjera stvarnost koja bitno oblikuje njihov život, njihov odnos prema Bogu, prema drugima, prema samima sebi i prema cijeloj stvarnosti. Sveci su ljudi koji znadu i žele dići se iznad sebe, iznad svojih granica. Oni vjerom nadilaze domete svog uma pa su vjerovali u nevjerojatno i neshvatljivo. Vjerom se dižu iznad granica svoje volje. Zato su molili Božju snagu i oslanjali se na milosnu moć sakramenata te uspijevali u svojim životima podnositi i činiti ono što samom čovjeku nije moguće. Sveci su vjerom nadilazili svoje misli i osjećaje. Utjecali su se Bogu i puštali da ih on tješi, da ih vodi kroz duhovne suhoće, patnje i trpljenja sve do sebe.
Sveci duboko vjeruju da je Isus Svetac Božji, Sin Božji, sudionik Presvetog Trojstva, jednak Ocu i Duhu Svetomu. Vjeruju da je on Očeva Riječ, Mudrost koja nam potpuno otvara vrata neba i da je svaka njegova riječ životvorna i spasonosna.
Sveci vjeruju da se punina života ostvaruje tek u Isusovu kraljevstvu. Spremni su uvijek podrediti i mjeriti svako drugo dobro tom konačnom cilju ljudskog postojanja. Sv. Bernard iz Clairvaux-a pokazao nam je najbolju mjeru kojom nam valja mjeriti zemaljsku stvarnost: „Što mi to koristi za vječnost?“ To pitanje sebi je postavljao kad god bi se nalazio pred dilemama i odlukama što učiniti.
Čovjekov život se smisleno ovdje na zemlji ne ispunja. Ostaje dubok okus nedorečenosti, neostvarenost, polovičnosti, nepravde… Mi vjerujemo da se sve to nadopunja i ispravlja u vječnosti. Isus nas uči da ćemo tek u njegovom kraljevstvu doživjeti puninu života, život u izobilju, blaženstvo. Djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega… Ovdje na zemlji se još se ne očituje potpuno što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist, uči nas Isusov učenik Ivan (drugo čitanje).
Svetkovina Svih svetih ima za cilj da nam približi tu našu vjerničku vječnu budućnost kao nešto sasvim izvjesno i blisko. Ovdje na zemlji vjerničkim životom, i jedino tako, mi se pripremamo za tu vječnost.
Svi sveti su svetkovina zajedništva. Sveci u nebu i mi ovdje na zemlji ne činimo dvije crkve, dva odvojena zajedništva već jednu Crkvu, svetu, opću i apostolsku. Mi smo jedno zajedništvo razdvojeno u dvije različite stvarnosti: ovu našu prolaznu i onu njihovu, nebesku i neprolaznu. Sveci u nebu s nama i mi s njima povezani smo po vjeri, po molitvi, po liturgiji.
Mi zato duboko vjerujemo da se i oni mole za nas, da nas zagovaraju kod Boga. Njihov zagovor pred licem Božjim ima posredničku ulogu kod dobivanja božanskih milosti za koje molimo i koje trebamo. Njihov primjer na poseban način nas može i treba nadahnuti da mi u nevoljama svojih zemaljskih života ustrajemo u vjeri i ljubavi prema Bogu i čovjeku.
U tom zajedništvu Crkve, vjerujemo da su i naši pokojni koji otiđoše pred nama „obilježeni znakom vjere te spavaju snom mira“ (Rimski kanon). Molitva i vjera nas sve združuje i čini jednom Crkvom, nas koji putujemo prema nebeskoj domovini, onih koji se još čiste da bi u nju potpuno stupili i onih koji su već u slavi očišćeni od svakog grijeha i svake kaljave stareži. Skupa sa svetima, skupa s našim pokojnima ispovjedimo svoju vjeru, imajući danas pred očima posebno one posljednje članke Vjerovanja u kojima ispovijedamo vjeru u uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.
