(XXXIII. nedjelja kroz godinu, godina C)
Evanđelje Lk 21,5-19:
U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«
Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«
Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.
No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.
Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.
Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«
Homilija:
Misna čitanja ove pretposljednje nedjelje u crkvenoj godini istodobno uznemiruju i smiruju, plaše i tješe. U prvom čitanju prorok Malahija govori o danu nalik užarenoj peći, o danu koji će do korijena spaliti oholice i zlikovce, dok će onima koji se boje Gospodnjega imena zasjati sunce pravde. Isus najavljuje kataklizme, ratove, nemire, progone i mnoge druge strahote, ali u isto vrijeme umiruje svoje vjerne riječima da će se postojanošću spasiti. Iako nam se ovakav apokaliptički govor može učiniti nerazumljivim i uznemirujućim, Malahija i Isus ne žele u nama izazvati strah, nego nam otkriti ono što će se na kraju dogoditi, time nas utješiti i pomoći nam da ispravno usmjerimo svoju vjerničku nadu. Žele nas naučiti gdje pronaći istinsku sigurnost i mir u vremenima koja su nemirna i nesigurna.
Apokaliptične pojave možemo prepoznati u svakom razdoblju ljudske povijesti. Ona je u cijelosti jedna duga i dramatična apokalipsa. U svim naraštajima i epohama možemo prepoznati slike i događaje o kojima govori Sveto pismo. Ništa na ovom svijetu nije trajno. Sve sile, sve mijene i sve sigurnosti zemaljskoga života prolazne su. Čak ni Hram, središte društvenog i religijskog života Izabranoga naroda, čija su raskoš i čvrstina izazivale divljenje svih koji su ga vidjeli, kako najavljuje Isus, neće opstati.
Doista, Hram je četrdeset godina kasnije bio srušen i potpuno sravnjen sa zemljom. Učinili su to Rimljani prilikom gušenja židovske pobune. Pri tome su nad pobunjenicima izvršili strašan pokolj. Međutim, stvarni razlog propasti Hrama nije bila snaga i osveta rimske vojske. Rimljani su samo dokrajčili ono što je već ranije propalo. Hram, koji je trebao biti Dom molitve, mjesto istinskog slavljenja Boga i posvećenja ljudi, glavari svećenički su prema Isusovim riječima pretvorili u pećinu razbojničku, odnosno u kuću trgovačku. Umjesto da se u njemu časti Bog, koji je beskrajno milosrdan i blag prema svakomu koji mu se utječe, oni su na njegovo mjesto postavili lažnog boga koji je, poput nezasitnog krvopije, tlačio i strašio narod, a njima donosio obilnu dobit. Takav Hram, koliko god čvrsto građen i ukrašen najbogatijim zavjetnim darovima, nije mogao opstati. Svaka religiozna i bilo koja druga institucija koja se opire spasenju čovjeka, koja ga iskorištava, ponižava i širi oko sebe nepravdu i bezakonje, nema trajnu budućnost. Spasenje čovjeka može se dogoditi jedino po autentičnom slavljenju Boga i vršenju njegove volje.
Navodeći različite nevolje, Isus upozorava da će propadanje zahvatiti sve ono što ljudima daje zemaljsku sigurnost: sile nebeske i zemaljske, religiju, društveni poredak i obitelj. Jedina istinska sigurnost ostaje Bog i njegova obećanja dana pravednicima. Unatoč progonima i nevoljama, pravednici, oni koji svoju nadu temelje na pouzdanju u Božju dobrotu i milosrđe, mogu biti sigurni u njegovu zaštitu i spasenje. Pa i kada trpe poraze na zemlji, jedini se oni mogu nadati konačnoj pobjedi. Stoga Isus najprije upozorava da se ne damo zavesti lažnim prorocima i mesijama. Takvih je uvijek bilo i bit će. I uvijek će nalaziti načine kako da zavedu ljude. U drugom čitanju slušamo dio Pavlove pouke kojom odvraća Solunjane od lažnih učitelja i njihovih tvrdnji da će ovaj svijet uskoro propasti te da nema smisla raditi i brinuti se za vremeniti život. Naprotiv, kaže Pavao, kršćani su pozvani da svojim trudom i radom oko svekolikog dobra, sadašnjeg i budućeg, budu zauzeti graditelji novoga Božjeg svijeta. Za primjer im stavlja samoga sebe.
Isus zatim poučava svoje, kada ih budu sudili zbog njegova imena, da ne smišljaju unaprijed obranu. Time hoće reći da se u nevoljama i progonima ne pouzdaju ni u kakve ljudske sile, ni u kakve ideje i ideologije, osobito da od njegova Evanđelja ne stvaraju ideologiju po ljudskim mjerama, nego da se pouzdaju u mudrost i snagu koju će primiti od njega. To je snaga i mudrost koju on u nas izlijeva po Duh Svetom. Duh Sveti nam pomaže pravo razumjeti njegovu riječ spasenja te prepoznati lažne proroke i mesije. On je onaj koji nas čisti i jača da možemo ustrajati u vjernosti Kristu u svim nevoljama.
Isus na kraju jamči svojima, iako će ih svi zamrziti zbog imena njegova te će neke od njih i ubiti, da im ni vlas s glave neće pasti. Vlasi na glavi simboliziraju snagu vjernika koja dolazi od Gospodina. U tradiciji Izraela postojao je nazirejski zavjet kojim su se pojedinci posvećivali Gospodinu. Dok su bili pod zavjetom nazireji su se držali posebnih pravila. Jedno od njih im je branilo rezati kosu. Kosa je bila znak njihove posvećenosti Gospodinu (v. Br 6).
Među poznatijim biblijskim likovima nazireji su bili Samson i Samuel. Samsonov je primjer ovdje osobito poučan. Dok je čuvao kosu, odnosno dok je čuvao povjerenje u Gospodina, neprijatelji ga nisu mogli nadvladati. Nadvladali su ga tek kad je zanemario svoj zavjet. Kada mu je kosa ponovno narasla, kada je obnovio pouzdanje u Boga, vratila mu se i snaga.
Isus ovim riječima poručuje svojima da, ako se budu oslanjali na Božju snagu, nijedno ih iskušenje neće slomiti. Nitko im neće moći stvarno nauditi. Ratovi, nesreće, potresi, glad i pošasti, znakovi na nebu, sve su to znakovi koji upućuju da stari i grijehom opterećeni svijet odumire, a da se rađa novi Božji svijet, kraljevstvo nebesko. Onaj tko se već sada stavi u službu toga kraljevstva, već postaje njegov dionik. Nikakva nevolja i tjeskoba ne mogu mu to oduzeti.
Isus na koncu poručuje da ćemo se svojom postojanošću spasiti. Spasenje je, naravno, dar Božji, ali je nama sada nužna vjera da bismo taj dar prepoznali i pravo primili. A da bismo od toga dara već sada živjeli, potrebno je da budemo postojani u vjeri. Postojanost na koju nas Isus poziva jest vjera koja gleda u Božju budućnost, u konačnu pobjedu Božje ljubavi i istine.
