XXV. nedjelja kroz godinu, godina C
Evanđelje Lk 16,1-13:
»Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto korâ pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’
I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.
I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore. Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?
Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«
Homilija:
Današnje misno evanđelje donosi Isusovu prispodobu, koja nas poziva da preispitamo svoj odnos prema sadašnjem životu, vremenu i dobrima koja u njemu posjedujemo. Prispodoba je vrlo neobična. Isus u njoj hvali nepoštenog upravitelja i kao zaključak poziva da napravimo sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa, kada nestane, da nas jednom prime u vječne šatore.
Najprije pogledajmo pozadinu prispodobe. U Palestini onoga vremena zemlju su uglavnom posjedovali veliki zemljoposjednici. Oni su imanja povjeravali sposobnim upraviteljima, a sami od prihoda živjeli u velikim gradovima. Upravitelji su imali pravo na dio prihoda i u upravljanju imanjem imali velike ovlasti. Sami su s zemljoradnicima ugovarali poslove.
Upravitelj iz prispodobe je bio optužen da rasipa imanje. Nije rečeno tko ga je optužio i zašto, ali je očito da nije odgovorno vršio svoju upraviteljsku službu. Kada mu je gospodar imanja rekao da više neće biti upravitelj i da treba položiti račune, on se ne opravdava, nego odlučuje dužnicima svoga gospodara oprostiti dio dugova. Na taj način će ih učiniti svojim dužnicima. Radi se o prilično velikim dugovima. Ovdje također nije sasvim jasno je li oprostio dio dugova koji si trebali pripasti njemu ili je ipak zakinuo vlasnika imanja. Kakogod, gospodar ga hvali zbog njegove snalažljivosti.
Neobične su također Isusove zaključne riječi: „Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.“
Prispodoba nameće niz pitanja: Koga predstavlja gospodar u prispodobi, koga upravitelj, a koga dužnici? Zašto Isus upravitelja i bogatstvo naziva nepoštenima? Zašto hvali nepoštenog upravitelja, ako je nepošten? Što znači steći sebi prijatelje od nepoštena bogatstva? Tko su oni? I što znači da bi nas oni trebali primiti u vječne šatore, kada nepoštenog bogatstva nestane?
Gospodar imanja označava Boga. On je Stvoritelj i njemu sve pripada. Mi smo upravitelji dobara koja smo s darom života primili. A dužnici su naši bližnji, svi s kojima dijelimo vrijeme i prostor u kojima se odvija naš zemaljski život. Među njima posebno mjesto zauzimaju siromasi i ljudi u životnim potrebama potrebiti. Vrijeme upravljanja jest vrijeme našeg zemaljskog života.
Kada Isus u prispodobi kaže da je upravitelj nepošten i da je bogatstvo nepošteno on time hoće kazati kako su zemaljska dobra po svojoj naravi nepoštena, odnosno da su propadljiva i varljiva te nepravedno raspoređena. Mi ih posjedujemo, ili ne posjedujemo, ne po našim zaslugama. Nismo sami sebi dali život, nismo odredili gdje i kada ćemo se roditi, kakvi ćemo biti, koje ćemo sposobnosti imati, niti možemo bitno utjecati na to koliko ćemo ovdje na zemlji dugo živjeti. Sve je to tajna koja je u Bogu skrivena. Jedino što je uistinu naše jest način na koji se odnosimo prema dobrima koja smo primili. Kako ih koristimo? Koje nas konačno dobro pokreće? Kako ih koristimo? Koje je konačno dobro koje nas pri tome pokreće?
Kada nas Isus poziva da nepoštenim bogatstvom stječemo sebi prijatelje, to znači da vremenita dobra trebamo ulagati u nadvremenite vrijednosti, u dobrotu, ljubav, milosrđe, praštanje… To znači da zemaljski život živimo s mišlju na vječnost. Sadašnja dobra su nam dana kao talenti koje trebamo ulagati, da bismo na koncu mogli primiti još više, odnosno dar vječnog života (v. Mt 25,14-28).
Primjer onih koji se neodgovorno ponašaju prema dobrima koja su primili i ne misle na vječnu budućnost donosi nam prvo čitanje, odlomak iz Knjige proroka Amosa. Amos je bio vrlo neobičan prorok. Po zanimanju je bio zemljoradnik, a kao prorok djelovao je samo jednu godinu. Po nadahnuću Božjem pošao je u Samariju, tada sjedište Kraljevstva Izraela, gdje se gorljivo zalagao za prava siromaha i korio bogataše koji su ih nemilosrdno izrabljivali. Prorok im prigovara da siromahe varaju na mjerama, prodaju im lošu robu (otržak od žita), jeftino otkupljuju njihove proizvode i koriste njihovu bijedu da bi ih učinili svojim dužnicima. Bogataši kojima se Amos obraća bili su religiozni, ali su religijske dužnosti i pravila doživljavali kao smetnju u zgrtanju bogatstva. Subota, dan Gospodnji, dan kada su trebali razmišljati o Božjim riječima i svojim postupcima, za njih je bila izgubljeno vrijeme. Jedva su čekali da prođe obveza subotnjeg počinka, da mogu nastaviti sa svojim prljavim poslovima. Amos ih opominje da Bog ne zaboravlja naših djela. Pred njim sve ono što sada činimo ima učinak za našu vječnost.
Na koncu Isus nam jasno poručuje da ne možemo služiti dvojici gospodara, Bogu i bogatstvu. Ako ćemo služiti Bogu, zemaljskim bogatstvima trebamo upravljati po njegovoj volji. Jedino tada ta dobra će nam biti na blagoslov i spasenje. Ako se, pak, damo zarobiti zemaljskim bogatstvima, ako popustimo taštini i pohlepi te ne mislimo na vječno spasenje, tada će propadljiva dobra postati naši bogovi, a pravi Bog, onaj koji nas je stvorio, sve nam darovao i koji jedini može darovati vječni život, bit će uklonjen iz našega života. A s njime i nagrada koju nam želi dati.
Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine, kaže sv. Pavao (drugo čitanje). Budući da nas je učinio slobodnima, na svoju sliku, potrebno je da se mi slobodno opredijelimo za spasenje koje nam po Isusu Kristu daruje. Zato je nužno da sada živimo u bogoljubnosti, ozbiljnosti i zahvalnosti na svim dobrima koja nam je darovao. Naš zemaljski život je poput škole, poput vremena učenja i vježbanja, da bismo na koncu mogli primiti dar vječnog života. U tom smislu trebamo shvatiti Isusove riječi: „Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten.“
