(Treća korizmena nedjelja, godina C)
Evanđelje Lk 13,1-9:
U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«
Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«
Homilija:
Misno evanđelje ove obrađuje zacijelo najmučnije pitanje s kojim se mi ljudi susrećemo u našem zemaljskom postojanju. Nesreće, patnje i stradavanja nevinih, zla kob, nekažnjeni zločini, nepravde i nasilja nad pravednima i dobrima, sve nas to ostavlja nemoćne i u tjeskobnoj nevjerici. Zašto to Bog dopušta? Kako sve to povezati s Božjom dobrotom, pravdom i ljubavlju?
Pokolj Galilejaca, kojeg su iz nekog razloga počinili Pilatovi vojnici u Hramu u vrijeme dok su ovi prinosili obredne žrtve, morao je do srži potresti Židove. U njihovim očima bilo je to istovremeno najteže stradanje i poniženje. Dolaze neki k Isusu i pitaju ga što on na to ima kazati. Jedni od njih su vjerojatno očekivali da će Isus osuditi rimske silnike i potaknuti Židove na osvetu. Tako krvoločan čin zahtjeva jednak protučin, koji bi uspostavio pravednost i na neki načni vratio poniženo dostojanstvo pobijenima. Uzeti pravdu u svoje ruke i uzvratiti jednakom mjerom nepravednicima, to je ono što nam se svima nameće kao rješenje pred ovakvim zločinima. Drugi su očekivali, zaključujemo to iz Isusova odgovora, da će on potvrditi tada u židovskim religijskim krugovima vrlo raširen stav, da su patnje i nesreće Božja kazna stradalima za njihove grijehe, znane i neznane, ili eventualno za grijehe nekoga od njihovih najbližih (v. Izl 20,5; Iv 9,12). Galilejce je, prema tome, stigla zaslužena Božja kazna.
Isusov stav je vrlo neočekivan. On ne osuđuje ni Pilata, ni Galilejce, niti nudi bilo kakvo načelno objašnjenje zašto se to dogodilo, nego svoje sugovornike poziva na obraćenje. Uz to navodi još jedan tragični događaj, u kojem, za razliku od prvog, nema zlih počinitelja, nego samo žrtve. Osamnaest ljudi je poginulo kada se na njih srušila kula u Siloamu. Isus tvrdi da njihova smrt nije nikakva Božja kazna za njihove grijehe. Ni oni ni krvavo pobijeni Galilejci nisu stradali zato što su bili grješniji od drugih. Iako smrt jest ušla u svijet po grijehu, ipak je sasvim krivo gledati na nesreću i smrt ljudi kroz prizmu njihovih osobnih grijeha. Nesreće nas ovdje na zemlji ne pogađaju niti mimoilaze po našim osobnim zaslugama. Naprotiv, na sve takve događaje trebamo gledati kroz prizmu potrebe za obraćenjem. Činjenica da ovdje na zemlji lako možemo postati žrtve teške nepravde ili tragične nesreće, da zapravo ne možemo proniknuti potpuno u smisao zemaljskih sreća i nesreća, kako i po kojem zakonu se komu događaju, treba nam biti poticaj da se još više pouzdamo u Božje milosrđe i da nas ono potakne na ozbiljno obraćenje. Božje milosrđe je jedina čvrsta točka na kojoj možemo graditi svoj pogled na sebe i sve oko sebe. I zato je potrebno obratiti se. Odnosno odvratiti se od svih lažnih i varljivih životnih oslonaca koje zemaljske nesreće lako uruše.
Promatramo li u ovome svjetlu Mojsijevo iskustvo (prvo čitanje), otkrit ćemo da je on najprije nasiljem htio pomoći svojim sunarodnjacima, pa zato morao ustuknuti i pobjeći (v. Izl 2,11-15). Uzvraćanje na zlo nasiljem ne samo da ne uklanja zlo, nego ga još više raspiruje, a u nama ostavlja silan teret nemoći i razočaranja. Nasilje rađa nasiljem. Zlo se ne može svladati zlom, već samo pouzdanjem u božansku dobrotu. Samo dobrota uklanja zlo u korijenu. A dobrota od nas traži prije svega vlastito obraćenje, odnosno vlastito opredjeljenje za nju. Zato se zlo i patnja mogu pravo iščitati samo kao poziv na obraćenje i pouzdavanje u Boga. Tako je Mojsije za misiju spašavanja svoga naroda bio spreman tek nakon susreta s Bogom u gorućem grmu. Budući da mu se Bog objavio, možemo pretpostaviti da se Mojsije nije mogao pomiriti s patnjama svoga naroda te da su ga neuspjeh i nemoć nagnali da Boga zaziva u pomoć. Bog mu saopćava da je vidio nevolje i čuo vapaje svoga naroda te odlučio izbaviti ga. Za tu zadaću odabrao je upravo njega. Objavom svoga imena Ja sam koji jesam, poučava ga da će sada on biti uza nj te da će snaga s kojom će Mojsije i njegov narod suprotstaviti egipatskom zlu biti pouzdanje u Boga.
Mi smo pred zlom nemoćni. Ne možemo ga ni razumjeti, ni ukloniti. To je naše iskustvo. Zlo je u sebi nije logično. Ono je besmisleno, jer ne dolazi od Boga. Od Boga dolazi samo dobro. Zato će nam zlo uvijek ostati neshvatljivo. Međutim, Sveto pismo nas uči da s pouzdanjem u Boga naša nemoć pred zlom i patnjom može postati za nas najdragocjenije iskustvo Božje ljubavi i blizine. Izraelovo ropstvo u Egiptu pretvorilo se u čudesno iskustvo Božjeg spasenja, koje je postalo temelj njihove vjere. Bog, iako tajanstven i nevidljiv, prisutan je u ljudskoj povijesti i upravlja je prema spasenju. On vidi svaku muku svakog čovjeka. I nudi nam svoju božansku pomoć. Zato traži da se vjerom na nj oslonimo.
U tom smislu Pavao objašnjava da je smrt Izraelaca u pustinji, koji su čudesno iskusili Božju dobrotu i brigu te unatoč tome ustrajali u grijesima i nevjeri, pralik i upozorenje svima nama (drugo čitanje). Naš zemaljski život je hod kroz vodu i pustinju. Zemaljske patnje i stradanja trebaju nas upozoravati na najgore stradanje, a to je propast naše duše. Dok zemaljska zla ne možemo uvijek izbjeći, propast duše možemo. To izravno o nama ovisi. Zato Isus opominje: „Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.“ A Pavao upozorava: „Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!“
Svoju pouku Isus zaključuje prispodobom o smokvi. Smokva je simbol plodna i bogata života. Predstavlja također Božji narod Izrael, koji je pozvan da u vjernosti Bogu živi i donosi dobre plodove. U tom smislu predstavlja i svakoga od nas. Smokvi obično trebaju tri godine da počne donositi plodove. Tri je ovdje simboličan broj koji označava vrijeme koje je dovoljno da se rod donese. Svatko od nas je stvoren i postavljenu svijet s pozivom koji nam je sam Bog uputio. On se uvijek svodi na to da donosimo rod primjeren daru života koji smo primili. Vinogradareva spremnost da neplodnoj smokvi da još jednu godinu označava Božju strpljivost s nama ljudima. Bog nikoga, pa ni najokorjelije grješnike, ne želi kazniti za njihove grijehe i neplodnost, već potaknuti na obraćenje i istinski život (v. Ez 33,11). On nam je po svome Sinu Isusu daje sve potrebne milost da donosimo plodove dostojne obraćenja (v. Lk 3,8). Valja nam se stoga, osobito u ovo vrijeme korizme, usredotočiti na vlastito obraćenje. Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!
