(Vazmeno bdijenje, godina C)
Cijela uskrsna liturgija je hvala i slava pobjedi Božjeg svjetla nad tamom grijeha i smrti. Obredi i biblijski tekstovi pomažu nam da snagom vjere osobno uđemo u otajstvo uskrsnuća Kristova i postanemo njegovi dionici.
Ove godine u Vazmenom bdijenju slušamo Lukin izvještaj o Isusovu uskrsnuću. Luka navodi da je u nedjeljno jutro na Isusov grob pošla skupina žena. Bile su to žene koje su ga pratile iz Galileje, slušale ga i posluživale svojim dobrima te su ostale uz njega sve do smrti na križu i polaganja u grob.
Evanđelist Luka veoma ističe ulogu žena u Isusovom životu, počevši od njegove majke Marije i njezine rođakinje Elizabete. One, žene koje su ga pratile, kao da su najbolje primale njegove riječi. Kao da su naslućivale i nadale se da njegovo djelo ne završava na križu. Očitovalo se to i u ovom događaju, kada su se vratile s groba i kazale apostolima da je Isus uskrsnuo, a oni im nisu vjerovali.
Nakon subote već rano jutro žene su pošle na Isusov grob izvršiti što je potrebno za ukop, a nisu to stigle učiniti ranije. Htjele su pomazati njegovo tijelo. Tim činom one iskazuju svoju ljubav i brigu za Isusa. To je sve što sada mogu učiniti. Kao što ni na Kalvariji nisu mogle ništa učiniti, osim što su išle za njim i promatrale njegovu muku i smrt. Bio je to iskaz žalosne ljubavi, ljubavi koja je zatvorena u tugu i bol, u nepopravljivi gubitak. Ljudska ljubav je snažna. Ali pred smrću preokreće se u žalost, postaje sasvim nemoćna. I što je veća, to je žalosnija.
Ovaj prizor snažno oslikava životnu zbilju na koju se na koncu svede ljudski život. Jutro je vrijeme kada se rađa novi dan, vrijeme kada prestaje noć. U starozavjetnoj simbolici noć je bila čas kaosa, a dan Božje vrijeme. Jutro je posebno bilo vrijeme susreta s Bogom. Kako je to teško, kako beznadno buditi se ujutro s mišlju na smrt, započinjati dan odlaskom na grob. Kako je tužno i žalosno svoju ljubav i pažnju usmjeriti tek prema beživotnom tijelu, koje u neminovnom procesu propadanja možemo tek plačući malo uljepšati. Kako god okrenemo, naš život u konačnici se svede na grobove, odlaske na grobove ili od bježanja od njih.
Ipak, na Isusovom grobu događa se obrat. Njega nema u grobu! Zastale su zatečene i zbunjene. „Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!“ kažu im dvojica u bijeloj odjeći. Boga ne smijemo tražiti u grobu, u uskim prostorima vlastitih mjerila, želja, očekivanja, tuga i gubitaka. On „nije ovdje“. On je izvan svih zbivanja koja nas limitiraju. Trebamo se okrenuti od groba i tražiti Boga snagom vjere izvan granica vidljivog postojanja. Vjera nas jedino može podići iznad onoga što je ovdje, što sami možemo vidjeti i znati te nas dovesti tamo gdje nismo i što još ne znamo. Vjera nas stavlja pred Onoga koji otvara naše grobove i obasjava ih svjetlom neugasivim, svjetlom Uskrsa.
Kako doći do takve vjere koja će nas usmjeriti prema onome što ”nije ovdje”, gdje se susreće Uskrslog? Prazan grob nije dovoljan. On sam ostavlja jako puno prostora za različita druga tumačenja koja zamagljuju pravu istinu. Potrebno je još nešto. Dva čovjeka u blistavoj odjeći, koji su im navijestili da je živ, potiču žene da se prisjete njegovih riječi, dok je još bio s njima u Galileji i kako je najavio svoju smrt i uskrsnuće.
Vjera u uskrsnuće treba se temeljiti na Isusovim riječima. Čovjek sam nije kadar doći do takve spoznaje. Potrebno mu je zato sjećanje, siguran uvid u ono što je Isus govorio. To je razlog zašto dvojica u bijelom podsjećaju žene na Galileju. Galileja je mjesto Isusova odrastanja i prvog dijela javnog djelovanja. U Galileji je započeo i bio prihvaćen. U Judeji je bio odbačen i ubijen. Sjećanje na Galileju vraća njegove na razdoblje zanosa i zaljubljenosti, na koje je u ozračju groba pala sjena nevjerice, čak srama i prevarenosti. Galileja je Isusovim uskrsnućem i sama uskrsnula. Nije više sjećanje koje proganja, nego zbilja koja se potvrđuje daleko jače i stvarnije nego je to itko od njih mogao očekivati.
Žene idu javiti učenicima što su doživjele. Međutim, njihove riječi apostoli smatraju tlapnjom. Nisu im vjerovali. Zanimljivo, one ih sada moraju podsjećati na ono što su sami trebali čuti i upamtiti.
Ipak, Petar odlazi do groba, nalazi da je prazan i vraća se čudeći se. Njegovo čuđenje otkriva da je još uvijek zaokupljen praznim grobom. I on treba dopustiti da se u njemu probude vjera i sjećanje, kako bi se vinuo iznad te praznoće.
Uskrsnuće je apsolutna novost koja nadilazi svako naše znanje i iskustvo. Ono se dohvaća samo vjerom. I to vjerom koja se hrani Pismima i liturgijom Crkve, koja nam posreduje sakramentalni susret s Uskrslim. Naša vjera tek u ozračju Uskrsa dobiva svoj puni smisao.
