Sedma vazmena nedjelja, godina C
Evanđelje Iv 17,20-26:
»Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.
Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.
Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«
Homilija:
Ove nedjelje, posljednje pred svetkovinu Duhova, za misno evanđelje čitamo posljednji dio Isusove molitve s kojom je završio svoj dugi oproštajni govor učenicima na Posljednjoj večeri. Ova molitva, koja obuhvaća cijelo sedamnaesto poglavlje Ivanova evanđelja, iako znatno duža, vrlo je slična molitvi Oče naš, koju je Isus izgovorio kada su ga učenici molili da ih nauči moliti. Djeluje kao njezina proširena verzija. Dosljedno tomu ova molitva, kao i molitva Oče naš, uzor je molitva po kojoj možemo naučiti kako pravo moliti, kako se pravo obraćati Bogu, našem nebeskom Ocu.
Kršćanska tradicija ovu Isusovu molitvu prepoznaje kao svećeničku molitvu. Svećenik je posrednik između Boga i ljudi. Zadaća mu je da od Boga narodu prenosi blagoslov, a narod pred Bogom zagovara te za nj prinosi molitve i žrtve. Za svoju službu svećenik sam treba biti posvećen. Treba biti uzet iz svijeta, odvojen od njegove grješne nečistoće. Isus pred svoju muku i smrt postupa kao veliki svećenik koji na Dan pomirenja moli i prinosi žrtvu pomirnicu za očišćenje naroda od njegovih grijeha i za pomirenje s Bogom. Razlika je, međutim, što su starozavjetni veliki svećenici ulazili u hramsko Svetište u kojem su za pomirenje prinosili žrtve životinja i taj obred ponavljali svake godine. Budući da su sami bili nesavršeni, njihova žrtva je bila nesavršena. Nije mogla trajno pomiriti ljude s Bogom. Isus je savršeni veliki svećenik. On se obraća Ocu u svome tijelu, koje je novi Hram otvoren svima, za žrtvu prinosi samoga sebe, a njegova žrtva jednom zauvijek odnosi grijehe svijeta i trajno izmiruje ljude s Bogom.
U svećeničkoj molitvi Isus, opet po uzoru na velikog svećenika na Dan pomirenja, moli za sebe, za svoje apostole, koji su svećenici Novoga Saveza, i za sve koji će na njihovu riječ povjerovati u nj.
Kada moli za sebe, Isus moli Oca da ga proslavi kako bi on proslavio njega. U središtu je, dakle, uzajamna proslava Oca i Sina. Sin proslavlja Oca tako što dragovoljno izvršava njegov naum spasenja svijeta. Otac proslavlja Sina tako što mu ponovno daje slavu koju je imao kod njega prije postanka svijeta, a koju je on ostavio kada je sišao s nebesa i utjelovio se radi našega spasenja. U Isusovoj molitvi tako otkrivamo da je prvi i najvažniji čin naše vjere, po kojem slavimo Boga i sebe posvećujemo, poslušnost Bogu. Božja volja, jer nas on ljubi, za nas je spasenje, dioništvo u njegovoj božanskoj slavi. Tako je Božja slava ljubav. Onaj koji vrši Božju volju, proslavlja Boga, jer svjedoči njegovu ljubav u svijetu. Uzor takvoga života je Isus.
Isus zatim moli Oca za svoje učenike da budu jedno kao što su on i Otac jedno. On je njima objavio Očevu ljubav prema svakom čovjeku i sada ih šalje u svijet, kao što je njega postao Otac, da oni nastave njegovo djelo. Iako ostaju u svijetu, Isus hoće da njegovi učenici ostanu dionici ljubavi Oca i Sina. A to će im bitimoguće po Duhu Svetom. Duh Sveti je ljubav Oca i Sina koja se po njemu razlijeva na nas. Da bi mogli primiti Duha Svetoga i izvršiti djelo koje im Isus povjerava, učenici se ne smiju suobličiti svijetu. Ne smiju se posvjetovnjačiti. Samo prosvjetljeni i ojačani snagom i mudrošću Duha Svetoga oni će moći navijestiti svijetu istinu. A istina je Očeva ljubav, koju nam je objavio po svome Sinu. Vrhunac te objave bila je Isusova žrtva na križu.
Zacijelo se svima nama nameće pitanje, kako križ, taj najbrutalniji oblik smaknuća kojeg svijet poznaje, može biti objava Očeve ljubavi prema Sinu i prema svijetu. Križ je jedino moguće razumjeti kao zajedničku volju Oca i Sina da pokažu svijetu svu strahotu grijeha i svu snagu ljubavi koja ima moć da ukloni taj isti grijeh. Tko god zanemaruje strahotu grijeha, taj neće moći u križu prepoznati snagu ljubavi. Jer ljubav se upravo u žrtvi same sebe najsnažnije očituje. Prema tome, nije križ volja Božja. Nije smrt Sina volja Očeva. Volja Božja je spasenje svijeta od grijeha i smrti. A njega je moguće izvršiti samo činom ljubavi koja će nadvladati i grijeh i smrt. Zato je najveći čin Očeve ljubavi prema nama žrtva vlastitoga Sina.
Budući da je Sin pobjedom nad smrću izvršio djelo spasenja, zavrijedio je biti Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak, kako nas poučava Knjiga Otkrivenja (drugo čitanje). A s njime u njegovoj slavi bit će i svi oni koji peru svoje haljine u njegovoj krvi. Oni će moći ući u nebeski grad i imati pristup stablu života.
U svećeničkoj molitvi Isus posebno moli za sve one koji će na riječ apostola povjerovati u nj. Isusovo djelo po apostolima i njihovim nasljednicima se proteže sve do svršetka vremena. Isusova molitva tako zahvaća sva vremena. U nju smo svi mi uključeni. I to je nešto najveličanstvenije što naša misao može spoznati. Doslovno svatko od nas bio je u Isusovu srcu, kada je on izgovarao svoju svećeničku molitvu i kada je prinosio žrtvu otkupljenja za spasenje svijeta. Bog nas u svojoj božanskoj ljubavi sve hoće privući k sebi.
Kada moli za sve koji u nj vjeruju, Isus moli da upoznamo ljubav kojom se Otac i Sin uzajamno ljube, da postanemo dionici te ljubavi, da po njoj budemo među sobom jedno kao što su on i Otac jedno te svijet po nama upozna tu istu božansku ljubav. Kada ljudi u nama, Isusovim učenicima, prepoznaju ljubav Božju, ljubav Oca i Sina koja se po Duhu Svetom izlijeva u svijet, tada će biti neodoljivo privučeni našim svjedočanstvom te i sami zaželjeti postati biti dionici te ljubavi. Bez svjedočanstva takve ljubavi navještaj vjere u Isusa Krista gubi svoju nutarnju snagu i uvjerljivost. Jer samo ona ljubav kojom nas Bog ljubi može biti snaga koja preobražava svijet. Zadaća nas Isusovih učenika je da tu ljubav životom svjedočimo.
Današnje prvo misno čitanje, odlomak iz Djela apostolskih, nudi nam primjer takvog učeništva Isusova u liku prvomučenika svetog Stjepana. On promatra otvorena nebesa i u njima Krista u slavi, a dok su ga kamenovali, po uzoru na Isusa na križu moli za svoje ubojice. Stjepan je to mogao jer je bio ispunjen Duhom Svetim. Duh Sveti, kojeg je Isus obećao učenicima, dao mu je snagu i mudrost da može promatrati otvorena nebesa i slavu Kristovu, konačno odredište našega života, i poput Krista umrijeti moleći Gospodina da oprosti onima koji su ga kamenovali.
