XIV. nedjelja kroz godinu, godina C
Evanđelje: Lk 10,1-12.17-20:
U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«
»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.«
Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«
Homilija:
U današnjem evanđelju slušamo kako Isus šalje sedamdesetdvojicu učenika da naviještaju Evanđelje. Ovaj događaj nudi nam detaljnu katehezu o poslanju Crkve, u kojem smo svi pozvani sudjelovati.
Broj učenika, sedamdeset i dva, simbolički označava sve narode u svijetu (v. Post 10). Kristovo djelo nije ograničeno samo na povijesni Izrael, nego je usmjereno prema svim ljudima svijeta. Iz Božjeg plana spasenja nitko nije isključen. Crkva je pozvana da to naviješta.
Učenici su poslani da idu dva po dva. Time se ističe da oni ne idu sami i u svoje ime te da ne nude neko svoje evanđelje, nego su poslani da u zajedništvu s Crkvom naviještaju Kristovo evanđelje. Kristovo djelo je djelo Crkve. Učenici jedni drugima trebaju biti pomoć i podrška. Spremnost da se ugradimo u zajedničko djelo Crkve jedan je od najvažnijih obilježja autentičnog evanđeoskog djelovanja.
Žetva je velika, a radnika malo, poučava Isus učenike, i poziva da mole gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Mnogo je ljudi koji su otvoreni navještaju Evanđelja. Zato su potrebni radnici. A radnik se postaje molitvom. Učenici Isusovi najprije trebaju biti ljudi molitve. Molitva ih održava u zajedništvu s Bogom, koji je izvor našega života i poslanja. Radnici, naravno, nisu samo svećenici, redovnici, misionari i vjeroučitelji, nego svi članovi Crkve. Svatko prema u svom životu i zvanju. Radnici, naravno, nisu samo svećenici, nego svi članovi Crkve. Svatko prema svom poslanju. Rad na Božjoj njivi je životni poziv svakog člana Crkve. On odražava narav kršćanskog života. Naša vjera, ako je ne shvatimo kao poziv na molitvu i rad, gubi svoju životnost i privlačnost. A vjernika ostavlja u stanju nezadovoljstva.
Isus učenicima zatim poručuje da ih šalje kao ovce među vukove. Na taj način ih priprema za otpore koje će doživjeti, dok budu vršili svoje poslanje. Kristovo evanđelje razotkriva sve lažne i ohole sile u svijetu. One se zbog toga osjećaju ugrožene i pružaju grčeviti otpor. Pri tome nemaju nikakvog obzira… To je borba na život i smrt. I na nju Isusovi učenici trebaju računati. U tom smislu otpori prema Evanđelju mogu biti dobar pokazatelj da se ono ispravno naviješta.
U svijetu vukova Isusovi učenici trebaju ostati poput janjaca. Ne smiju se pretvoriti u vukove. Oni moraju uvijek imati na umu da ne djeluju u svoje ime i svojom snagom, nego u ime Isusovo. U njemu je njihova snaga i moć. A ona je jača od svakoga zla. Oni zato moraju djelovati po njegovim načelima. Pa i onda kad se čini da su slabi i nemaju prilike protiv vukova, trebaju ostati poput janjaca vjerujući u snagu Isusova imena.
Isus nalaže učenicima da sa sobom ne nose ni novac, ni torbu, ni obuću. Smisao ovih zabrana je u tome da Isusovi poslanici ne budu oslonjeni na zemaljske stvari i opterećeni suvišnim stvarima. Njihov oslonac je pouzdanje u Boga i njegovu providnost. Nenošenje obuće znači da se trebaju ponašati kao sluge evanđelja, a ne kao gospodari. U ono doba je bilo uobičajeno da sluge hodaju bosi, a gospodari u obući.
Vrlo je neobično da Isus nalaže učenicima da putem nikoga ne pozdravljaju. Ovo se odnosi na karakteristične istočnjačke običaje pozdravljanja, koji su bili srdačni i znali prijeći u duge prigodničarske razgovore. Evanđelje, međutim, ne trpi nikakvo odgađanje. Zato izaslanici ne smiju gubiti vrijeme i ne smiju dopustiti da ih išta od toga odvrati. Moraju uvijek ostati usredotočeni na svoje poslanje.
Središnja poruka Evanđelja je mir. Mir ovdje označava sveukupnost dobara koja naš život čine ispunjenim, a samo Bog ih može dati. Taj Božji mir učenici trebaju nositi u njihove domove. Božji mir treba ući u cijeli naš život. Ako ga ukućani prihvate, on će na njima ostati. Ako ga ne prihvate, vratit će se na učenike. To znači da učenicima nitko svojim neprijateljstvom ne može oduzeti njihov mir.
U kućama gdje ih prime, učenici trebaju jesti što im se ponudi, kaže Isus. Ova naredba dokida starozavjetne propise o nečistim jelima. Za učenike iz židovstva ovo je bilo osobito izazovno. Židovi ne samo da nisu blagovali s nevjernicima, nego su imali vrlo strogo propisano što smiju jesti a što ne. Isus od njih traži, ako im se ponudi, da jedu i onu hranu koja nije u skladu sa židovskim propisima. Na Istoku, gdje je gostoprimstvo jako važna krepost, bilo bi uvrjedljivo tražiti više od onoga što se ponudi. Isto se odnosi na nalog da ne prelaze iz kuće u kuću. Radosnu vijest ne smijemo podrediti ničemu ljudskom.
Vrijedan je radnik svoje plaće, kaže Isus. Ovdje se ne misli samo na pravo na pravednu naknadu za rad. Rad za Gospodina sam po sebi je plaća i svaki koji se zauzme za djelo Božje to će doživjeti. A to je prije svega radost zbog onih koji su prihvatili naviještenu riječ i koji će to iskazati svojom zahvalnošću prema Kristovim poslanicima. Bog svojom milošću na dobro surađuje sa svima koji mu služe.
Tamo gdje ih prime učenici trebaju liječiti bolesne i naviještati da im se približilo Božje kraljevstvo. Bolesti se u antičko vrijeme nisu shvaćale samo kao tjelesne tegobe, nego ih se gledalo kao posjednuće zlih sila koje su zavladale čovjekom. U tom pogledu liječenje bolesnih ovdje podrazumijeva brigu za sve koji na bilo koji način trpe neko zlo, koji su bolesni, nemirni, umorni, opterećeni, ustrašeni, zarobljeni, razočarani, izgubljeni, progonjeni… Jednom riječju svi na kojima grijeh na bilo koji način ima utjecaj.
Sredstvo kojim Isusovi učenici trebaju liječiti sve bolesti duše i tijela je naviještaj blizine Božjeg kraljevstva. Ništa drugo ne može našem životu dati takvu obnoviteljsku snagu, snagu koja je jača od svih bolesti, patnja i nesreća, kao što je Božja riječ, odnosno vjera da nam je Božje kraljevstvo po Isusu Kristu došlo blizu. Bog ne želi da ljudi pate, nego da upoznaju njegovu ljubav, obrate se i po njoj žive. Zato je prva zadaća otkriti ljudima pravu sliku o Bogu, pravo Božje lice. To je lice beskrajno milosrdnoga Oca, koji hoće da se svi ljudi spase.
Slijede upute kako se učenici trebaju ponašati kada ih ne prime u nekom gradu. Isus ih poziva da iziđu na ulice i viču: „I prašinu ovoga grada koja nam se uhvatila za noge ostavljamo iza sebe.“ U ono doba, kada su se vraćali iz poganskih zemalja, Židovi su na ulazu u Svetu Zemlju običavali otresti prašinu sa svojih nogu, kako nikakva nečistoća ne bi ušla na sveto tlo. I ovo treba shvatiti kao upozorenje učenicima da se ne daju ni na koji način zaraziti zlom, koje vlada tamo gdje se odbacuje Krista i njegovo evanđelje. Ipak, oni i u takvim trenucima trebaju naviještati da je Božje kraljevstvo blizu, kao i na posljedice koje će zadesiti one koji ga odbace. Odbijajući Kristov mir oni odbijaju svoje spasenje. Sodomi će, kaže Isus, u onaj dan biti bolje nego njemu. Ovo je upozorenje da grijeh i zlo uvijek vode u propast, a samo obraćenje u život.
U drugom dijelu evanđelja slušamo o povratku učenika iz prve misije. Oni su ushićeni, jer su im se na Isusovo ime demoni pokoravali. Sile zla su nemoćne pred Isusovim imenom. Zato je ono njegovima jedina prava zaštita i sigurnost.
Isus nato nadodaje: „Vidio sam Sotonu kako pada kao munja s neba.“ Sotona je tužitelj ljudi koji hoće da zbog grijeha budu kažnjeni. On je izvorno bio član nebeskog dvora (Job 1,6). Zbog svoje oholosti je pao s neba (Iz 14,12). Pad Sotone je apokaliptička vizija svijeta. Isusovim djelovanjem Sotona je zbačen i sputan pa zato učenici mogu snagom imena Isusova izgoniti đavle i ne podlijegati smrtnim opasnostima koje ih snalaze u tijeku misionarskog djelovanja. Oni od Isusa imaju vlast nad zmijama i štipavcima i nad svakom neprijateljskom silom.
Na koncu Isus poučava učenike čemu se trebaju radovati. Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego što su vam imena zapisana na nebesima, kaže Isus. Izvor naše radosti nisu nikakvi uspjesi u svijetu. Pa čak ni oni nad demonima. Uspjesi u svijetu su veoma zavodljivi i lako ljude zarobe. Radovati se trebamo, jer su nam imena zapisana u nebesima. To će reći da je izvor naše radosti Božja budućnost u nebesima koju nam je sam Bog već osigurao.
Istu poruku prenose prvo i drugo čitanje. U prvome slušamo kako prorok Izaija poziva svoje sunarodnjake na radost. Malobrojni povratnici iz babilonskog sužanjstva po povratku u Jeruzalem ostali su razočarani. Nisu pronašli ono što su očekivali. Stvarnost je bila puno tužnija. Jeruzalem je razrušen grad bez Hrama. Obnova sporo napreduje, a ljudi jednako tašti i sebični.
Prorok, nadahnut Božjim Duhom, preusmjerava njihovu pažnju na Boga koji će u budućnosti učiniti Jeruzalem mjestom mira i utjehe. Bog se brine za svoj narod poput majke koja se brine za svoje dijete. To je slika duboke ljubavi koju Bog ima prema nama. Nju će doživjeti svi kojima je stalo do Jeruzalema, koji tuguju i žale za njim. Mir kao rijeku Gospodin će svratiti na njih. Crkva u ovom proročkom navještaju vidi djelo Isusa Krista. Rijeka mira je nagovještaj Isusa i njegovih učenika koji donose svijetu Božji mir.
U drugom čitanju Pavao ističe da pred Bogom nije važno ni obrezanje ni neobrezanje, nego novo stvorenje u Isusu Kristu. Time hoće kazati da spasenje nije u našim zaslugama, nego ga zadobivamo po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Dovoljno je samo krstiti se u njegovu smrt da bismo s njime uskrsnuli na novi život. Budući da smo u Kristu nanovo rođeni, naša je misija bit svjedoci njegove ljubavi. Zato ističe da se on hvali samo križem Kristovim. Naravno, hvaliti se križem Kristovim ne znači samo načelno isticati svoju pripadnost Crkvi, nego to znači živjeti po načelima križa, živjeti ljubav kako ju je Krist prema nama iskazao.
