03. 11. 2025.
(Rim 11,29-36; Ps 69,30-31.33-34.36-37; Lk 14,12-14)
Postoji nešto u čovjeku što se gotovo instinktivno opire Isusovoj logici iz današnjeg Evanđelja. Isus kaže: “Kad priređuješ objed, ne zovi ni prijatelje, ni braću, ni rodbinu, ni bogate susjede, da se ne bi i oni tebi odužili; nego pozovi siromahe, sakate, hrome i slijepe.“ U nama odmah plane pitanje: “Zašto ne bih pozvao one koje volim? Zašto ne bih činio dobro tamo gdje je meni ugodno?” Jer duboko u nama postoji mehanizam koji stalno računa – nekad nesvjesno, ali postojano – očekujemo odgovor, zahvalnost, priznanje, makar tek pogledom ili rečenicom: “Hvala, kad budem mogao – vratit ću.” U ljudskoj logici dobro često postaje ulaganje, a ljubav pretvaramo u transakciju.
Isus tu logiku razbija iz temelja. On postavlja ključnu riječ današnje liturgije: neuzvraćenost.
Neuzvraćenost je mjesto gdje se vidi čistoća srca. Neuzvraćenost je trenutak u kojem nestaje svaki “ali” iz ljubavi. Neuzvraćenost nas suočava s pitanjem: činim li dobro jer je to dobro, ili činim dobro zato što očekujem da se to meni vrati — makar u nekoj formi, makar u reputaciji, makar u društvenom položaju?
U Isusovim riječima nema kalkulacije. On ne govori: “Radi dobro pa ćeš imati koristi.” On kaže: “Blago ti! Jer nemaju ti čime uzvratiti.”
Tu počinje Evanđelje. U trenutku kad shvatimo da prava ljubav prestaje biti ljubav onda kada postane ulaganje. Ljubav je dar. Ljubav je čisti izljev dobra. Ljubav je odluka da činim dobro onome tko ne može ništa uzvratiti.
I zato nam čitanje iz Poslanice Rimljanima otvara dubinu Božje logike: “Neopozivi su dari i poziv Božji.” Bog ne daruje jer smo zaslužili, ne daje jer smo mu nešto vratili, ne blagoslivlja zato da nama nešto vrati natrag. On jednostavno daruje. Njegovi darovi nisu na posudbu — nisu uvjetovani našim uspjehom, ponašanjem ni moralnom statistikom. Ne povlači izrečenu milost ni onda kada se mi udaljimo od nje. Bog je jedini koji voli bez ekonomije. Zato Pavao završava hvalospjevom: “Od njega, po njemu i za njega sve je.“
Drugim riječima: ti ne možeš nadmašiti Božju velikodušnost. Činiš dobro, ali On je već učinio više. Daruješ, ali On je već darovao sve.
Psalam koji smo molili daje glas onima koji ne mogu uzvratiti. “Siromasi će vidjeti i radovati se, Bog čuje uboge.” Bog je na strani čovjeka koji nema čime platiti, čime uzvratiti, čime se obraniti. Psalmist kaže da mu je srce koje hvali vrijednije od žrtve na oltaru. Dakle, Bogu nije važan učinak, nego unutarnja istina srca.
Kraljevstvo Božje počinje tamo gdje se čovjek odrekne računice. Tamo gdje se odustane od uvjeta. Tamo gdje prestane trgovina dobrotom: “Ja tebi – ti meni.“ Evanđelje nije ekonomska logika. Evanđelje je dar. Ako voliš samo one koji vole tebe, kaže Isus na drugom mjestu, kakva je to zasluga?
Ljubav je najautentičnija onda kada je neuzvraćena. Zašto? Jer tada liči na Božju.
Možda je danas trenutak da dopustimo ljubavi da bude ljubav, a ne investicija. Da učinimo dobro upravo onome tko ne može ništa uzvratiti. Možda nekome treba naše vrijeme, a ne naš savjet; možda nekome treba naša šutnja, a ne naš odgovor; možda nekome treba da samo budemo bez da išta očekujemo. Jer ljubav koja očekuje povrat ne mijenja svijet. Ali ljubav koja ne očekuje ništa mijenja sve.
I zato je današnje Evanđelje oslobađajuće. Ono ne kaže: “Nemoj pozvati prijatelje.” Ono kaže: “Prestani računati.” Prestani ljubiti zbog slike, zbog dojma, zbog osjećaja da moraš biti viđen. Čini dobro i prepusti nagradu Bogu. On je jedini koji zna kako nagraditi onoga koji daruje bez računa. On je jedini koji drži knjigovodstvo ljubavi.
A kada činimo dobro bez povrata, ulazimo u Božji prostor. Ulazimo tamo gdje ljubav više nije osjećaj, nego istina; više nije emocija, nego život.
Jer ljubav se ne mjeri onim što dobiješ nego onim što si spreman dati.
Amen.
