Peta korizmena nedjelja C
Evanđelje, Iv 8,1-11:
U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«
Homilija:
Ovaj događaj zbiva se ujutro u Hramu, gdje je Isus učio narod. Bog je naš Otac nebeski, koji nas sve beskrajno ljubi i sve nas hoće k sebi privesti. Od toga on nikada ne odustaje i radi toga nikome ne uskraćuje svoje očinsko milosrđe. Čak ni onima koji su mu se potpuno iznevjerili zavedeni najgorim zabludama i grijesima. To je srž onoga što je Isus naučavao.
Žena zatečena u preljubu predstavlja cijeli ljudski rod opterećen grijehom i nevjerom. Preljub je traženje ljubavi u grješnom udovoljavanju sebičnim nagonima. Spolni čin je privilegirani Božji dar supružnicima da bude izraz njihovog cjelovitog međusobnog darivanja u ljubavi. A ljubav koju po njemu jedno drugom dijele treba biti odraz Božje ljubavi prema čovjeku. Odnos Boga i njegova naroda u Starom Zavjetu se često uspoređuje s bračnom ljubavlju. U istoj simbolici nevjera i kršenje Božjih zapovijedi su preljub s idolima i lažnim bogovima.
Prva je i najveća zabluda nas ljudi da ćemo u grješnom uživanju protivnom Božjoj volji pronaći ljubav, tu temeljnu potrebu našeg bića. Grijeh, to je zamka koju nam postavlja neprijatelj đavao, nudi samo privid ljubavi i sreće, a kada mu popustimo, dušu nam toliko izranjava da postajemo nesposobni za život u istinskoj ljubavi. Zbog toga grijeh i jest grijeh, a ne zato što bi dobri Bog zabranama htio uskratiti svojoj djeci sreću i radost življenja. Nema sumnje da je uzrok današnjeg dramatičnog raspadanja zdravog obiteljskog života u seksualnoj razuzdanosti, koja je kao pošast zahvatila naš svijet.
Kada mu dovode preljubnicu, farizeji i pismoznanci podsjećaju ga da je Mojsije naredio takve kamenovati, to znači kazniti smrću, i traže od Isusa da izrekne svoj sud. Međutim, kako piše evanđelist, njima nije bilo iskreno stalo ni do Mojsijevog zakona, ni do Isusova nauka, niti do pravde. A pogotovo im nije bilo stalo do toga da bi ovoj nesretnoj ženi pomogli otkriti milosrdnoga Boga. Oni se preko nje hoće obračunati s Isusom. Smetalo im je to što je sav narod hrlio k njemu da ga sluša, a on je u svojim poukama najoštrije osuđivao njihovo vjersko licemjerje. Sada mu postavljaju zamku. Ako zatraži da se ženu poštedi kazne, optužit će ga da ne poštuje Mojsijev zakon. Ako pristane na kaznu, optužit će ga da ne poštuje rimsku vlast, jer je samo rimski upravitelj mogao izricati smrtnu kaznu.
Isus najprije ništa ne odgovara, nego sagnuvši se stane prstom pisati po tlu. Suditelji su došli u skupini koja je uskipjela bijesom. U takvoj atmosferi pojedincu se smanjuje osjećaj za osobnu odgovornost. Zato se bezdušni slabići vole skrivati iza grupe. Vole opravdavati svoje grijehe grijesima drugih, institucijom, ponašanjem većine, mentalitetom vremena… Isus šutnjom nastoji preusmjeriti pažnju svojih sugovornika sa žene na njih same. Želi stvoriti ozračje tišine u kojoj će se svatko od njih suočiti sam sa sobom. Pisanjem prstom po tlu on ih podsjeća da Mojsijev zakon, koji je prstom Božjim bio upisan u kamen, ali s ciljem da ga vjernici upišu u svoja srca (v. Pnz 6,6; Jer 31,33), nije bešćutni zakon smrti, nego zakon života, zakon ljubavi i milosrđa.
Zabluda pismoznanaca i farizeja je u tome što su ljudsku pravdu pripisivali Bogu, a njegovu pravednost zanemarili. Ljudska pravda traži da se prijestupnika kazni, da on ispašta za zlo koje je počinio, barem onoliko koliko je boli nanio onima koje je povrijedio. To je slijepa pravda koja ne oslobađa. Uz to je vrlo podložna zloupotrebi. Božja pravednost je drugačija. Ona je očinska. Ona prašta, oslobađa i uzdiže. Bogu nije do toga da grješnika kazni za njegove grijehe, nego da mu pomogne da ih spozna, da se od njih odvrati i živi životom milosti (v. Ez 18,30-32; 33,11). Isus nije došao da sudi svijetu, nego da se svijet po njemu spasi (v. Iv 3,17; 12,47).
Kako su farizeji i pismoznanci navaljivali, Isus se uspravlja i kaže im: „Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci na nju kamen.“ Poziva ih da sudom kojim sude ženu najprije sude sami sebi. I nastavlja pisati po tlu. A oni se počeše razilaziti počevši od starijih. Stariji, koji su zacijelo imali više grijeha na duši, prvi su shvatili da je Isus prozreo njihovo licemjerje i da je bolje povući se, nego srljati u još veće sramoćenje.
Na kraju, kada su ostali sami, Isus kaže ženi: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti!“ Naravno, ove riječi nipošto ne smijemo shvaćati kao popuštanje grijehu preljuba. U Govoru na gori Isus je osudio i samu pomisao na preljub. Trebamo ih razumjeti kao pouku da nam Bog svoje oproštenje daje uvijek i bez ikakvih uvjeta. Da je njegovo milosrđe uvijek veće od svih naših grijeha. Uz to one su opomena da u grijehu nikada ne možemo pronaći istinsku ljubav, ni s Bogom ni s drugima. Samo onda kada se odreknemo svih grijeha koji nas zarobljavaju, kada razbijemo sve zablude o ljubavi, kada ispravimo sve iščašene poglede na Božju pravednost i milosrđe, samo tada možemo doživjeti istinsku ljubav u zajedništvu s Bogom, a zatim je međusobno dijeliti.
Božja ljubav prema nama je tolika, da je on žrtvovao svoga Sina kao pomirnicu za naše grijehe. Kaznu koju je Mojsijev zakon propisivao za najteže grješnike preuzeo je Krist na sebe. Njegova smrt je cijena našega spasenja. Zato mi na svoje grijehe možemo gledati kao na sretnu krivicu, koja je zavrijedila imati takvoga Otkupitelja, kako o Adamovu grijehu pjeva Vazmeni hvalospjev. Kao što je grijeh preljuba ovu ženu doveo do Isusa, u kom je doživjela Božje milosrđe, tako smo i mi pozvani da nam iskustvo grijeha uvijek bude poticaj da se još više utječemo Božjem milosrđu.
To je poruka koju prorok Izaija od Boga prenosi svojim sunarodnjacima, sužnjima u Babilonu (prvo čitanje). On ih poziva da se ne daju zarobiti prošlošću i mišlju da ih je Bog kaznio zbog grijeha njihovih otaca, nego da očima vjere promatraju budućnost u kojoj će Bog ponovno učiniti silna djela i pokazati svoju naklonost Izraelu. Kao što je proveo svoj narod kroz Crkveno more i tako ga spasio faraonove ruke, on će u budućnosti jednako pokazati svoju spasiteljsku moć svima koji se u nj budu pouzdavali. A grijehe otaca i vrijeme sužanjstva, koje doista jest posljedica njihove nevjere, trebaju razumjeti kao Božju opomenu da grijeh uvijek vodi u ropstvo i smrt.
Slično piše sv. Pavao (drugo čitanje) da ga u životu nosi ono što je pred njim, ono što je Bog pripravio svima koji mu ostanu vjerni. To je uskrsni život. A njega ne stječemo vlastitim zaslugama, nego je on dar Božje ljubavi prema nama, koju nam je do kraja objavio u svome Sinu Isusu Kristu. Zato spoznati i steći Krista, kaže Pavao, najveće je blago koje na zemlji možemo imati. U usporedbi s time sve drugo je otpad.
