Ne znam je li vam se ikad dogodilo da neke knjige jednostavno niste mogli pročitati, čitali ste ih teško i nikako dok nisu ostale na polici skupljati prašinu. S druge strane, neke ste knjige progutali, došle su vam u pravom trenutku i obogatile vas odgovorima koji su vam bili potrebni za situaciju koju ste tada živjeli.
Takva je knjiga za mene bila Na vrutke me tihe vodi, autobiografsko i duhovno djelo isusovca Waltera J. Ciszka. Knjiga je poput omotanog poklona, šareni omot koji odmah privuče pažnju je opis dugogodišnjeg zatočeništva i prisilnog rada u Sovjetskom Savezu, fizička i psihička mučenja, nepravde… Ispod omota je pravo blago, autor nam poklanja duboko proživljeno iskustvo rasta u vjeri i pouzdanju u dobrog Boga Oca, teške lekcije iz predanja u Božju volju koje su mu, tek kad su bile savladane, omogućile potpunu duhovnu slobodu, čak i u okolnostima života u radnom logoru.
Pater Ciszek piše na jednostavan i otvoren način, ne skriva svoje slabosti, svoja kriva očekivanja koja su ga dovela do odluka koje je kasnije gorko požalio. Ne skriva ni sumnje ni kušnje vjere kroz koja je prolazio, sva pitanja koja se kad-tad pojave u glavi iskrenog kršćanina koji teži svetosti i življenju Božje volje ponajviše u svakodnevnim i naizgled nevažnim trenucima života.
Knjiga kroz iskustvo p. Ciszeka daje svoj odgovor na smisao patnje, ističe vrijednost i važnost slobode savjesti i svjedoči o snazi nutarnje molitve. Na vrutke me tihe vodi preporučujem svima koji traže duhovno ohrabrenje, smisao, Božju volju, ali i onima koji žele bolje razumjeti kako se vjera može živjeti autentično i hrabro, čak i u najtežim životnim okolnostima, bez patetike i samosažaljenja.
