Četvrta nedjelja došašća
Misno evanđelje posljednje nedjelje došašća donosi susret Marije i Elizabete. Susret se dogodio u Elizabetinom domu u Judejskom gorju, nakon što su njih obadvije začele dijete po čudesnom Božjem zahvatu. Marija je po Duhu Svetom kao djevica začela Spasitelja Isusa, a Elizabeta, iako nerotkinja i u poodmakloj dobi, začela je Ivana Krstitelja. Ovaj naoko beznačajan susret dviju žena zajedno s ostalim misnim čitanjima poučava nas s kakvim se vjerničkim raspoloženjem trebamo pripremati za skoro slavlje Isusova rođenja.
Prvo čitanje donosi Mihejevo proroštvo o rođenju istinskog Izraelova vladaoca (8. st. pr. Kr.). Mihej ga je izrekao kao kritiku tadašnjim narodnim i vjerskim starješinama zbog njihovog nemorala, nepravednog iskorištavanja siromaha i nedostojnog načina na koji su vršili službe u Hramu. Upozoravao ih je na nesreću koju će time nanijeti na sebe i na cijeli narod, zbog svojih grijeha. Polovica naroda u to doba već je trpjela pod asirskim ropstvom. Ipak, Bog će se zauzeti za svoj narod. Poslat će mu vladara koji će se roditi u beznačajnom Betlehemu od one koja ima roditi. Njegov je iskon od vječnosti. On će silom Gospodnjom skupiti Ostatak raspršenog naroda, vladati njime kao pastir svojim stadom i oni će živjeti u miru. Svoju vlast on će prostrijeti sve do krajeva zemaljskih. On, on je mir, zaključuje prorok.
U ovom proroštvu neodoljivo naziremo Isusovo rođenje. Isus je vladalac čiji je iskon od vječnosti, koji će prostrijeti svoju vlast do nakraj zemlje i svima donijeti mir. Mijehjeve riječi su također snažna pouka o Božjem vrednovanju čovjekove veličine i malenosti. Bog izabire neznatni Betlehem i još neznatniju djevicu Mariju da bi se utjelovio i donio spasenje svijetu. Božji način gledanja i postupanja nije kao naš niti ga mi možemo uvijek proniknuti. Bog može i najneznatnije upotrijebiti da budu posrednici njegova spasenja. Malen je bio Betlehem, malena Djevica Marija, malen pravedni Josip, malena Elizabeta, malen i nevidljiv događaj Isusova rođenja… Ovo je snažna pouka svima nama kako graditi i u čemu tražiti vlastito ljudsko dostojanstvo. Svesilni Bog, kazat će Gospa u svom hvalospjevu, raspršuje oholice umišljenje, silne zbacuje s prijestolja, a uzvisuje neznatne (v. Lk 1,51-52).
Druga, jednako važna poruka današnjih misnih čitanja je poziv na vjerničku poslušnost. Marija spremno pristaje biti majka Spasiteljeva, iako do kraja ne može proniknuti Božji plan spasenja. Ipak, ona vjeruje da je Bogu sve moguće i kao ponizna službenica Božja stavlja mu se potpuno na raspolaganje. „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ kazala je anđelu Gabrijelu. Na jednak način je postupio i njezin zaručnik Josip. A istu takvu poslušnost kasnije će pokazati sam Isus spremnošću da do kraja izvrši volju Očevu te na križu žrtvuje svoj život za naše spasenje.
Po uzoru na njih i naša vjera u Boga se treba pretvoriti u posvemašnju poslušnost njegovoj svetoj volji. Naravno, ovdje se ne radi o poslušnosti iz straha i nemoći pred Bogom, nego o poslušnosti koja izvire iz iskrene vjere i ljubavi prema njemu. To napose ističe drugo čitanje. Pisac Poslanice Hebrejima objašnjava da je najveća žrtva i jedini ispravan stav pred Bogom onaj u kojem je vjernik spreman kazati: Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju! Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice Bogu se ne mile, kaže on, ukoliko nas one ne pripremaju na izvršavanje njegove svete volje. Zato je vjernička poslušnost najpouzdaniji kriterij po kojem možemo vrednovati vjerodostojnost nečije vjere i obraćenja, autentičnost karizmi, viđenja, ukazanja… Ukoliko nas iskustva vjere ne čine poslušnijima Bogu i spremnijima služiti braći i sestrama, ona potpuno gube svoju vrijednost. I neće biti izvor radosti za nas. To ne znači nužno da se takva iskustva nisu dogodila, nego da ih njihov primatelj nije na ispravan način shvatio.
Susret Marije i Elizabete, koji obiluje iskrenom i dubokom radošću, pokazuje kako spremnost na vršenje volje Božje dovodi vjernika do prave radosti. Marija je radosna, jer može Spasitelja donijeti svojim bližnjima. Nije ju obeshrabrio dug i naporan put koji je morala prijeći od Nazareta do Judejskog gorja (oko 130 km). Elizabeta je radosna jer u Marijinom dolasku prepoznaje pohod samoga Gospodina. Toj radosti pridružuje se Ivan Krstitelj iz majčine utrobe.
I tada Elizabeta, po nadahnuću Duhom Svetim, izriče jednu od stožernih biblijskih poruka: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ Iako se tada veličina majke mjerila važnošću njezina djeteta, pa bi Marija zbog Isusa bila najveća među ženama. Elizabeta ipak ističe da je ona blažena zbog toga što je povjerovala da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina. Istu misao će kasnije Isus kazati jednoj ženi iz mnoštva, koja je blagoslivljala utrobu koja ga je nosila i prsi koje je sisao. On je kazao da su „još blaženiji oni koji slušaju Božju riječ i vrše je“ (Lk 11,28).
Radost i blaženstvo, za kojima cijelim svojim bićem težimo, moguće je pronaći samo u vjeri u Boga i njegova obećanja te, dosljedno tomu, u posvemašnjoj predanosti vršenju volje Božje za nas. A Bog za svakoga od nas ima plan i po tom planu on nas sve ugrađuje djelo spasenja svijeta. Upravo onako kako je ugradio Mariju, Elizabetu, Ivana…
