(Svetkovina Srca Isusova)
U Srcu Sina Božjeg slavimo Božju spasiteljsku ljubav prema nama, koja je nebesko vrelo svake milosti.
U prvom misnom čitanju prorok Ezekiel tješi svoje sunarodnjake, s kojima je odveden u babilonsko sužanjstvo, naviještajući da će sam Gospodin ponovno sabrati svoj narod kao što pastir sabire svoje stado. Pronaći će izgubljene, vratiti zalutale, povit će rane ranjenima i okrijepiti nemoćne. A od njih traži da ustraju u vjeri svojih djedova. Prije toga je uputio oštre ukore vođama svoga naroda u Jeruzalemu, koji su iznevjerili Bogu i neodgovorno vršili svoju pastirsku službu.
U ovom tekstu Crkva prepoznaje eshatonsku budućnost i spasiteljsko djelo Isusovo. On je pastir koji će zauvijek okupiti Božje stado i čuvati ga u miru i obilju života. Njegova ljubav prema nama je tolika da je radi našega spasenja sama sebe predao da bude razapet na križu (drugo čitanje). Time nas je zauvijek izmirio s Bogom. Ova slika utjeha je svim vjernicima svih vremena i u svim nevoljama. Bog vidi svakoga osobno, u svoj njegovoj bijedi i nevolji.
Na temelju toga naša vjera u svojoj biti jest nada u Božju budućnost. To je nada koja nikada ne razočarava, jer ona svoje sidrište ima u Božjoj ljubavi. A ta Božja ljubav po Duhu Svetom je izlivena u naša srca. Duh Sveti je ljubav Očeva u srcima vjernika. On podržava nadu u konačno spasenje. Zato, iako smo slabi i nemoćni, ljubav Božja nas jača i hrane te od nje već sada možemo živjeti u nadu.
Dobro nam poznata parabola o izgubljenoj ovci koju pastir, kada je pronađe, na ramenima vraća natrag (misno evanđelje), jedna je od tri Isusove prispodobe o Božjem milosrđu, koje Luka donosi u petnaestom poglavlju svog evanđelja. Druga je parabola o izgubljenoj drahmi, a treća o izgubljenom sinu. U uvodu evanđelist kaže da ih je Isus ispripovjedio farizejima, koji mu prigovarali zašto prima carinike i grješnike i s njima blaguje.
Carinici i grješnici, koje Isus prima, sami traže od njega pouku o Božjem milosrđu. A on, ne samo da ih poučava, nego i blaguje s njima, što je znak povezanosti i prijateljstva među sustolnicima. Isus je, vidimo, tako postupao s grešnicima da su oni uviđali kako je spasenje i njima moguće, usprkos svim grijesima koji su ih zarobili. Luka će to posebno istaknuti opisom obraćenja desnog razbojnika na križu i promatrača pod križem.
Isus parabolu o izgubljenoj ovci započinje u formi pitanja: „Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe?“ Iako ovakvo formulirano pitanje očekuje pozitivan odgovor, kada bolje promislimo, jedva da bi tko od nas tako postupio. U našim očima to je krajnje nerazborito, ostaviti devedeset i devet ovaca uz najveći rizik da će se i one izgubiti, samo radi toga da bi potražio jednu izgubljenu. Još je začudnije postupanje pastira, kada pronađe i vrati izgubljenu ovcu. On je stavlja na ramena te, kada dođe kući, sav radostan poziva susjede i prijatelje da se raduju s njime!? Nakon toga Isus zaključuje kako je veća radost na nebu zbog jednog obraćenog grješnika, nego zbog devedeset i devet pravednika, kojima ne treba obraćenje.
Isus naviješta ljubav Božju koja ne želi da se ijedan od ljudi izgubi. Ta ljubav prema grješnicima je neshvatljiva, nerazumno rasipna.
Treba ovdje istaknuti kako Isus ovom parabolom ne daje nikakav popust na grijeh niti ismijava pravednost farizeja, ukoliko naravno nije glumljena. Obraćenje je nužno za spasenje. Isus dovodi u pitanje nemilosrđe farizeja prema grješnicima. Prema tome, spominjanje pravednika je ovdje ironija kojom Isus hoće razbiti ljušturu umišljenosti farizeja, jer su se smatrali pravednicima, koji svojim pravednim djelima zaslužuju Božje spasenja, a grješnike su unaprijed iz njega isključivali. Naučavali su da je za njih, zbog silnih grijeha koje su učinili, obraćenje nemoguće.
Stoga je ovdje važno da se zapitamo koga predstavlja izgubljena ovca, a tko su pravednici kojima ne treba obraćenja. U koju od ove dvije skupine ja sam sebe ubrajam? To je važno pitanje. Ako se smatram grješnikom, što je dobro, tražim li iskreno obraćenje i Isusovo milosrđe? Ako se smatram pravednikom, što je također opravdano ukoliko se iskreno trudim živjeti prema Božjim zapovijedima, jesam li zbog toga dopustio da mi srce otvrdne nemilosrđem prema onima koji su zarobljeni teškim grijesima i nevjerom?
Štovati Srce Isusovo podrazumijeva iskreno se truditi da svoje srce oblikujemo po Srcu njegovu.
