Pitanje anonimnog korisnika:
Hvaljen Isus i Marija. Molio bih Vas za savjet. Naime, već godinama se borim s prisilnim mislima i radnjama, na koje me “prisiljava” određena misao, te neopisivi ponavljajući strah kojim me zarobljava. Ta misao je kontinuirana, intruzivna i govori mi da ako je ne poslušam i ne učinim, da će mi se nešto loše dogoditi. Taj strah me zarobio i zbog toga ne mogu voditi normalan, miran život. Ne znam više je li to do psihe ili s duhovne strane. Molio bih Vas za savjet. Unaprijed zahvaljujem.
Odgovor stručnjaka:
U nekoliko rečenica veoma dobro ste opisali opsesivno – kompulzivni poremećaj. Neću Vas puno zamarati stručnim terminima, tek nekoliko jednostavnih misli: u pozadini prisilnih neuroza stoji (neprepoznata) težnja da se sve savršeno napravi i da se ne bude odgovoran ni za kakvo zlo ili nedostatak. Da nas nikakva instanca ne bi napustila, prezrela ili „proklela“. Vrlo vjerojatno u pozadini stoji nesvjesna slika Boga koji kažnjava, i takva slika Boga nadahnjuje i hrani pretjerani strah od pogreški – a upravo je taj strah od pogreški, paradoksalno, najveća pogreška. Moguće je i da imate negativna očekivanja od života, iracionalan strah od sebe samog i sklonost bavljenja sitnicama… Moguće je i da imate manjak serotonina u mozgu…
Problem ovog poremećaja je u njegovu začaranom krugu: na početku stoji neka prisilno – neurotska ideja koja sadrži nešto Vama odbojno, i Vi krenete u borbu protiv te ideje i primijetite da s vremenom ništa ne pomaže – čak ni kompulzivna ponašanja kao mjere osiguranja. Strah ostaje. Naprotiv, još je jači.
Zašto? Pojednostavljeni je odgovor ovaj: želite biti 100% sigurni. No, ne uspijevate. Uvijek malo nedostaje, zar ne? A Vama fali tolerancija prema tom „malom“ što nedostaje. Pokušaj da se 100% osigurate mora propasti, zar ne? Jednostavno, nema apsolutne sigurnosti i svi griješimo – ako se ne varam (a znam da se ne varam) sakrament ispovijedi se može (i mora!) ponavljati…
Ako Vas zanima odakle te čudne ideje, odgovor je: ne znam. Ne znam ni odakle glazbeniku ideje za dobre skladbe.
Važnije je što činiti?
Savjetujem Vam za početak metodu koja se zove „paradoksna intencija“: pokušajte željeti da se dogodi ono čega se bojite. To će Vas na početku malo zbuniti (OK, možda i više od malo), ali ako ustrajete, pomoći će vam da se „otkočite“ u smjeru prihvaćanja rizika života i življenja „u zdravom prosjeku“ (ne u 100% sigurnosti). Usput, pokušajte se narugati i nasmijati svome strahu (ne sebi, nego strahu). Time bi simptomi mogli nestati. No, to nije kraj.
Dobro bi bilo da potražite nekog stručnog s kim biste mogli porazgovarati o svojim strahovima i prisilama i tko bi Vam mogao pomoći da ih prihvatite, da promijenite stav prema njima i način kako na njih reagirate, produbljujući istovremeno spoznaju da su „strah i krivnja temeljne mogućnosti ljudskog postojanja čije su ontološke pretpostavke sloboda i odgovornost. Dakle: samo slobodno i odgovorno biće može osjećati strah i odgovornost“ (V. Frankl). Vjerujem da nemate ništa protiv toga da budete slobodni i odgovorni?
U nadi da sam barem malo pomogao, i u spremnosti da budem i više od koristi, pozdravljam Vas srdačno i s poštovanjem,
Mr.sc. don Darko Poljak, logoterapeut
