Prva korizmena nedjelja, godina C

Evanđelje (Lk 4,1-13):
U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«

I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’«

Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«

Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

Homilija:

Korizma je četrdesetodnevni pokornički hod prema Uskrsu, ispunjen molitvom i pokorom. Svetopisamska podloga joj je Isusov četrdesetodnevni boravak u pustinji gdje ga je iskušavao đavao. Korizma nam u pamet doziva također središnji događaj Staroga Zavjeta, četrdesetogodišnji hod Izabranog naroda kroz pustinju na putu izlaska iz egipatskog ropstva u slobodu u Obećanoj Zemlji (prvo čitanje). To je iskustvo temeljno oblikovalo Izraela kao Božji narod i njegovu vjeru u jednoga pravoga Boga.

Broj četrdeset simbolički označava jedan ljudski naraštaj, ljudski zemaljski život. A on podrazumijeva rast, sazrijevanje, iskušenja, pokoru, pročišćenje… Kušnje nas prate cijeli naš zemaljski život. To je bitno obilježje našeg postojanja. Cijeli naš zemaljski život možemo shvatiti kao hod kroz pustinju na putu prema nebeskoj domovini u kojoj će se ispuniti sva Božja obećanja i u potpunosti pokazati da smo djeca Božja, stvoreni na njegovu sliku i za vječno blaženstvo života. Na tom putu prolazimo kroz različite kušnje u kojima nas napastuje đavao, anđeo koji je otpao od Boga. Njega Sveto Pismo naziva čovjekoubojicom od početka, lašcem i ocem laži (Iv 8,44). Njemu je cilj, jer je zavidan (Mudr 2,24), da nas odvrati od puta prema nebeskom blaženstvu, za koje nas je Bog stvorio. Zato nam podmeće krivi put, put laži i grijeha, koji vodi u smrt. I zato nam nebeski Otac šalje svoga Sina, koji nam pokazuje pravi put. Isus je novi Adam koji djeluje po nadahnuću Duha Svetoga, a ne po nagonu tijela kao prvi Adam. Duh Sveti, koji se na nj spustio na krštenju u Jordanu, odveo ga je u pustinju. To znači da su kušnje, koje čiste i jačaju našu vjeru u Boga, njegova volja za nas i on nam daje svoga Duha da nas kroz njih vodi. Isus je novi Mojsije, koji je došao da nas povede u nebesko zajedništvo s Ocem. On je Gospodin, koji je svojom smrću pobijedio smrt. Tko god u nj vjeruje i zaziva njegovo ime bit će spašen, piše sv. Pavao (drugo čitanje). Đavao to zna i zato ga pokušava napastovanjem odvratiti od njegova poslanja.

Tri kušnje, na koje đavao stavlja Isusa, čine sintezu cijelog ljudskog duhovnog iskustva. Kroz njega je, kako nam objavljuju evanđelja, i sam Isus prošao. To su iste kušnje kojima je zmija zavela Adama i Evu (Post 3,6). Apostol Ivan ih prepoznaje kao požudu tijela, požudu očiju i oholost života (1 Iv 2,16).

Pisac Luka kaže, nakon što je iscrpio sve kušnje, sotona se udaljio od Isusa do druge prilike. To znači da ga nije pustio, neko tražio priliku da ga ponovno iskušava. Činio je to preko Petra, kada ga je ovaj odvraćao od križa (Mt 4,10), preko apostola koji su se borili za prva mjesta (Mk 10,35-41; Lk 22,24), preko ljudi koji su ga htjeli za kralja radi čudesa koja je činio (Iv 6,26), preko svećenika i pismoznanaca koji su Božju riječ sebi podredili (Mk 7,13), preko prolaznika koji su ga, dok je visio na križu, pozivali, ako je Sin Božji, neka siđe pa će mu vjerovati (Mt 27,42)… Isusove kušnje su i naše kušnje. One nas prate cijeli život. Prepoznati ih, otkriti njihov izvor, proniknuti njihovu zavodljivost, moći im se oduprijeti, u tome je mudrost i snaga vjere. Zato su kušnje volja Božja za nas i zato Bog izlijeva na nas svoga Duha, da nas kao i Isusa vodi u našim kušnjama. Bez milosti Božje kušnje nije moguće ni prepoznati, ni svladati.  

Iskušavanje Isusa đavao započinje riječima: „Ako si Sin Božji…“ Za nas ljude najveći je izazov kako razumjeti i živjeti svoje čovještvo, svoje izvorno ljudsko dostojanstvo. Sveto Pismo nas uči da je ono u Bogu. Mi smo djeca Božja, stvoreni od Boga na njegovu sliku. U korijenu svake napasti je đavlova nakana da nas navede da krivo živimo svoje čovještvo, odnosno bogosinovstvo. Da ga živimo u neposluhu prema Bogu. Zmija je Adama i Evu zavela uvjeravajući ih, ako budu odbacili Božju zapovijed, da će biti kao bogovi (Post 3,5). To je lažno predstavljanje volje Božje. Bog nas je stvorio od svoga daha i po Svome Sinu želi nas učiniti zajedničarima svoje božanske naravi (2 Pt 1,4). Isus nam u kušnjama pokazuje kako doista (p)ostati Božji sinovi i kćeri.

Kušnje propituju naša tri temeljna odnosa: odnos prema vlastitom životu, prema drugima i prema Bogu. One su tako usmjerene na tri temeljne težnje našega bića. Svi mi težimo doživjeti blaženstvo života u životnom izobilju bez patnje i boli, u slobodi i poštovanju pred drugima te u božanskoj slavi i dostojanstvu. To su duboke potrebe našega bića koje nas pokreću. Isus ih ne osuđuje niti odbacuje, zato što ih je sam Bog u nas usadio. A usadio ih je da nas po njima k sebi privuče u zajedništvo ljubavi.

Međutim, mi smo zbog svoje grješne naravi u trajnoj napasti da te svoje težnje pretvorimo u svoje idole, da umjesto u Bogu blaženstvo života tražimo u pukom udovoljavanju svojim nagonima. Na to nas đavao želi navesti. A kada nas zavede, kada popustimo tim napastima, ne samo da ne postižemo ono za čime težimo, nego se pretvaramo u njihovu protivnost: u ropstvo, stid i poniženje. Postajemo upravo ono što ne želimo biti. Isus nam u pustinji pokazuje kako se pravo ophoditi prema težnjama našega bića.

Prva kušnja, požuda tijela, stavlja na ispit naš odnos prema našem tijelu i zemaljskim dobrima. Ona se oslanja se na potrebu našeg bića za lijepim, ugodnim, bogatim i sretnim životom. Sotona nam kao rješenje podmeće sebičnost, pohlepu, stjecanje bogatstva bez truda i muke, beskrajno udovoljavanje sebi i svojim nagonima, traženje zadovoljstva u prolaznim (tjelesnim) užitcima… Odavde izviru zla kao što su: nepravedno i nemoralno bogaćenje, iskorištavanje siromašnih i nemoćnih, ovisnosti o alkoholu, o narkoticima, o igrama na sreću, seksualna razuzdanost i nastranosti, kult tijela bez duše… U području vjere ova se napast prepoznaje u traženju površnog zanosa u molitvama, u inzistiranju na čudesima i privatnim objavama, u neprihvaćanju trpljenja i patnje, u molitvama za koje mislimo da će zbog mnoštva riječi biti uslišane…

Isus, koji pozna Oca i njegovu volju za čovjeka, podsjeća nas da čovjek ne živi samo od kruha, nego da je samo Božja riječ hrana koja može potpuno nasititi našu dušu. Duh je onaj koji oživljuje, a ne tijelo (Iv 6,63). Riječi Božje, njegove riječi, duh su i život. U borbi protiv ove napasti lijek trebamo tražiti u slušanju Božje riječi i kroćenju naših sebičnih nagona.

Druga kušnja, požuda očiju, stavlja na ispit naš odnos prema drugima. Odnosi se na čovjekovu potrebu za uspjehom, slavom i moći pred ljudima. Đavao nas nagovara da radi toga, ako treba, pogazimo svoju savjest, odnosno da se njemu poklonimo. Pri tome nam podmeće laž, da je on gospodar svega svijeta. U napasti smo da se zbog slave u svijetu s drugima borimo, da ih shvaćamo kao suparnike koje treba svladati i njima ovladati, a nikako im služiti. I da pri tome grijeh opravdavamo dobrim učincima. Ljubomora i zavist, laži, spletke, licemjerja, servilnost ljudskim veličinama i obzirima, borbe i ratovi, sve to ima izvor u ovoj napasti. U području vjere ova napast se očituje u licemjernom i formalističkom življenju vjere, u glumljenom karizmatizmu i prosvijetljenosti, sve kako bismo druge zaveli i njima manipulirali.  

Isus se od ove napasti brani stavom da se Bogu jedinome valja klanjati i služiti, jer je samo on toga vrijedan. On je stvoritelj i gospodar svijeta. U njemu je izvor našeg istinskog dostojanstva. I on najbolje zna što je za naše dobro. Kada nas poziva da se njemu jedinome klanjamo i služimo, ne čini to radi sebe, nego radi nas i našega spasenja. Time nas poziva da mu zahvalno uzvratimo njegovu božansku ljubav. A uzvraćamo mu je kada tom istom ljubavlju ljubimo jedni druge. Čovjek je najuzvišeniji ne onda kada druge podlaže svojoj samovolji, nego kada im iz ljubavi služi, slobodno i nesebično. Protiv ove napasti treba se boriti djelima milosrđa. Činiti djela milosrđa, to znači Bogu se klanjati i služiti. Milosrđe mi je milo, a ne žrtve, kaže Isus (Mt 9,13).  

Treća kušnja, oholost duha, stavlja na ispit naš odnos prema Bogu. Oslanja se na našu najdublju potrebu za božanskim životom. Sotona nas nagovara da zbog toga odbacujemo autoritete, dogme, norme i pravila, jer nam tobože oduzimaju slobodu. Ili da ih sami određujemo. Podmuklo nam podmeće potrebu da i samoga Boga sebi podložimo, da mu zapovijedamo, kao da mi bolje od njega znamo što je za naše dobro. Biti sam svoj bog, to je velika napast. Na području vjere ona se pokazuje kroz umišljenu, lakomislenu i samovoljnu vjeru, kroz neposluh i obezvrjeđivanje istina vjere i morala, vjerskih autoriteta, kroz izrugivanje Boga i svetinja, kroz simoniju, magiju… Ovdje valja uočiti kako sad i đavao navodi riječi Svetoga Pisma. Međutim, on ih podmuklo izokreće. Ovo nas upozorava da se trebamo jako čuvati lažnih učitelja i proroka koji potiču u nama izobličenu vjeru u Boga. Na žalost, takvih ima i u Crkvi.

Pred ovom kušnjom Isus nas poziva da Boga ne iskušavamo, iskušavanje Boga je znak nevjere, nego da mu bezuvjetno i bezgranično vjerujemo, da u nj imamo povjerenja i onda kada su nam njegove misli i njegovi puti nedokučivi. Božja očinska ljubav temelj je našeg života. A ljubav traži slobodu i povjerenje, nikako silu, sumnju i nepovjerenje. Sve što Bog hoće i što od nas traži ima za cilj da na kraju postignemo blaženo uživanje života u zajedništvu s njime. Ništa drugo. I ništa manje. U borbi protiv ove napasti snagu treba tražiti u molitvi, koja će biti izraz ponizne, zahvalne i poslušne vjere u beskrajnu Božju ljubav.